Opis

Kukuruz je podrijetlom iz Centralne Amerike, a nakon otkrića američkog kontinenta prenesen je i proširen u Europu i druge kontinente. Kukuruz se uzgaja u cijelom svijetu, a područje uzgoja vrlo mu je veliko, što mu omogućuje različita duljina vegetacije, raznolika mogućnost upotrebe i sposobnost kukuruza da može uspijevati na lošijim tlima i u lošijim klimatskim uvjetima. Kukuruzu niti do danas nije pronađen divlji predak. Pretpostavlja se da je postojao i izumro. Kukuruz je bio poznat domorocima američkog kontinenta, a uzgajali su ga Azteci, Inke, Maje. Na osnovu arheoloških nalaza i citogenetičkih istraživanja danas smatra se da je pradomovina kukuruza Mexico. Columbo je 1492. donio kukuruz u Španjolsku, a na Balkan je došao u drugoj polovici 16. st., te iz Dalmacije u naše krajeve dopremljen je 1572. godine. U prvim pisanim dokumentima nazivan je urmentin.

Po zasijanim površinama kukuruz je treća svjetska kultura, nakon pšenice i riže. Sije se na oko 130 milijuna hektara, a prosječni prirod iznosi 3.700 kg/ha. Nakon drugog svjetskog rata površine zasijane kukuruzom stalno su povećavane, kao prosječan prirod. Najveće površine zasijane kukuruzom imaju SAD (oko 28 milijuna ha), Kina (oko 19 milijuna ha), Brazil (oko 12,5 milijuna ha), Meksiko (oko 7 milijuna ha) i drugi. Najveću proizvodnju po hektaru imaju SAD, Francuska i Mađarska.


Zrno i klipovi kukuruza s komušinom.

Morfološka i biološka svojstva kukuruza
Kukuruz pripada u prosolike ili žute žitarice, koje se po mnogim svojstvima ipak znatno razlikuju od strnih ili pravih žitarica.

Korijen - Kao i kod ostalih trava, žiličast. S obzirom na vrijeme formiranja, karakter rasta i ulogu u životu same biljke razlikuju se pet tipova korijena:
1. Primarni ili glavni klicin korijen;
2. Primarni (klicin) hipokotilni korijen ili bočno klicino korijenje;
3. Klicino mezokotilno (epikotilno) korijenje;
4. Sekundarno (adventivno) ili podzemno-nodijalno korijenje;
5. Zračno ili nadzemno-nodijalno korijenje;
Primarni ili glavni klicin korjenčić (prosolike žitarice kliju samo s jednim korjenčićem) i primarni hipokotilni korijen (bočno klicino korijenje) formiraju se u razdoblju klijanja. Ostaju prisutni u čitavom tijeku vegetacije ukoliko ih ne uništi mraz ili neki drugi čimbenik. Broj bočnih (lateralnih) korjenčića ovisi o hibridu i kreće se od 1-13. Pri normalnim uvjetima u polju bočno korijenje razvija se gotovo horizontalno sve do određene udaljenosti, a zatim počinje rasti u dubinu. U prva 2-3 tjedna nakon nicanja ovo korijenje ima osnovnu ulogu u opskrbi biljke vodom i hranivima. Sekundarno (adventivno) korijenje razvija se na bazalnom interkalarnom meristemu donjih podzemnih članaka stabljike, pa se naziva i podzemno-nodijalno korijenje. Svi korijeni, koji izbijaju iz jednog koljenca tvore vijenac ili etažu sekundarnog korijena.
Zračno korijenje razvija se iz nodija stabljike iznad površine tla, pa se naziva i nadzemno-nodijalno korijenje. Ukoliko agrotehničkim zahvatima (zagrtanjem) dospije u tlo, gubi zelenu boju, počne se granati, stvarati korijenove dlačice te može u cjelini ili djelomično postati funkcionalno odnosno vršiti apsorpciju hraniva. Korijenov sustav prodire do 150 cm u dubinu, a može ispreplesti i nekoliko kubičnih metara tla. U uvjetima potpune zasićenosti tla vodom korijenov sustav slabo se razvija uslijed nedostatka kisika, koji je neophodan za disanje korijena. Korijen kukuruza apsorbira velike količine vode.
Korijenov sustav kukuruza dobro se razvija samo u dovoljno rahlom tlu, te u tlu koje ne daje veći mehanički otpor rastućem korijenu. U zbijenom tlu dolazi do deformiranja korijena, korijenov sustav slabo se razvija te slabo iskorištava organska i mineralna gnojiva. Dubljom obradom povećava se dubina oraničnog sloja u kojem korijenov sustav nailazi na manji mehanički otpor i u kojem je povoljniji vodno-zračni odnos i više hranjivih tvari te korijenov sustav bolje se razvija. Prilikom izvođenja kultivacija treba naročito paziti na dubinu kultiviranja i veličinu zaštitne zone, jer povrede korijenovog sustava moraju biti svedene na najmanju mjeru. Prva kultivacija obično se provodi u fazi 3-5 listova, kada osnovnu ulogu u snabdijevanju biljaka hranjivim tvarima i vodom igra korijenov sustav. Prva kultivacija provodi se na najvišu dubinu pri najmanjoj zaštitnoj zoni od 10 cm. Druga kultivacija provodi se u fazi 6-8 listova. Tada biljke kukuruza imaju 3 kata nodijalnih korjenova koji imaju kosi rast i udaljeni su 25-30 cm od biljke. Oni sada imaju osnovnu ulogu u ishrani biljke. Dubina provođenja druge kultivacije smanjuje se u usporedbi s prvom, a zaštitna zona se povećava na 15-20 cm.
Na težim i zbijenim tlima potrebno je vršiti veći broj kultivacija makar i plitkih, uslijed nepovoljnih uvjeta za rast. U vlažnijim uvjetima uputno je izvršiti mala nagrtanja kukuruza radi mogućnosti dovođenja u apsorpcijsku funkcionalnost i zračnog nodijalnog korijenja te sprječavanja polijeganja. Iako korijenov sustav kod niske vlažnosti tla prodire znatno više u dubinu i širinu ipak je njegova ukupna masa, a naročito aktivni dio odnosno usisavajuća površina manja nego kod optimalne vlažnosti tla koja se može osigurati navodnjavanjem. U uvjetima potpune zasićenosti tla vodom korijenov sustav vrlo slabo se razvija radi nedostatka kisika koji je neophodan za disanje korijena. Korijenov sustav kukuruza apsorbira velike količine vode. U fazi pred izbijanje metlice te u fazi cvatnje i oplodnje korijenov sustav dnevno upija za porast nadzemnog dijela biljke i do 3 litre vode. Što je jače disanje to je porast korijena intenzivniji, a time je i apsorpcija hraniva veća. Ako je tlo slabo prozračno uslijed pomanjkanja kisika dolazi do oslabljenog disanja i relativno visoke koncentracije CO2. To je čest slučaj u teškim i zbijenim tlima gdje dolazi do smanjene aktivnosti mikroorganizama, a time i do smanjene apsorpcije hraniva. Općenito govoreći, hibridi imaju jače razvijen korijenov sustav. Ranozreliji hibridi i sorte imaju slabije razvijen korijenov sustav nego kasnozreliji.

Stabljika - Sastavljena je od članaka i koljenaca, cilindrična, ispunjena srčikom odnosno parenhimom (koji joj daje čvrstoću), visoka i relativno debela. Visina potpuno izrasle stabljike se kreće od svega 50-70 cm kod nekih sorti na krajnjem sjeveru gdje se još uzgaja kukuruz, pa do 6-7 m kod nekih tropskih vrlo kasnozrelih formi kukuruza. Kod nas se visina stabljike kreće od oko 1 m kod nekih populacija iz brdsko-planinskih područja, pa do 1,5-2,5 m kod najkasnijih hibrida u nizinskim područjima. Članci stabljike pokriveni su rukavcima listova u čijim se pazusima zameću točke rasta (pupovi) bočnih izdanaka. Iz ovih bočnih pupova na donjim, a posebno podzemnim, koljencima mogu se razviti sekundarni izdanci slične građe kao i glavna stabljika, koji se kod kukuruza naziva zaperci. Formiranje zaperaka karakteristika je nekih skupina kukuruza i nekih hibrida, poglavito vrlo ranozrelih, ali i neki drugi čimbenici (uvjeti tla, gustoća sjetve, način sjetve, rok sjetve, dužina dana, intenzitet osvjetljenja) imaju utjecaja na formiranje zaperaka. Iz preostalih pazušnih pupova formiraju se začeci klipova od kojih se obično 1-5 potpuno razvije, a nalaze se oko sredine visine stabljike.

Listovi - se prema mjestu gdje se zameću i nalaze te prema značaju, dijele:1. Klicini listovi; 2. Pravi listovi ili listovi stabljike; 3. Listovi omotača klipa ili listovi "komušine"; Klicini listovi imaju svoje začetke u klici sjemena. Ima ih 5-7, a potpuno se razviju u prvih 10-15 dana nakon nicanja kukuruza. Tada imaju osnovni značaj u životu biljčica kukuruza. Nakon što se formiraju pravi listovi, klicini listovi gube svoj značaj i veći dio ih propadne odnosno osuši se u prvom dijelu vegetacije. Pravi listovi nalaze se na stabljici. Na svakom koljencu nalazi se po jedan list, pa njihov broj varira kao i broj koljenaca. Najraniji hibridi u nas formiraju 13-18 listova, srednje kasni 18-21, a kasni 21-25. Listovi omotača klipa ili listovi "komušine" razvijaju se na koljencima skraćenog bočnog izdanka odnosno na dršci klipa. Listovi komušine imaju zaštitnu ulogu, jer štite klip i zrna na njemu od uzročnika bolesti, štetnika, ptica kao i nepovoljnih vanjskih čimbenika.

Cvat i cvijet - kukuruz je jednodomna biljka, čiji su ženski i muški cvjetovi razdvojeni u posebne cvati. Muški cvjetovi su skupljeni u cvat metlicu, koja se nalazi na vrhu stabljike, a ženski cvjetovi u cvat, koja se naziva klip i nalazi se u pazuhu listova.
a) metlica - sastoji se od srednje osi ili glavne grane i postranih ili bočnih grana, čiji se broj najčešće kreće od 3-15. Na granama (i glavnoj i postranim) nalaze se dvocvjetni klasići.
b) klip – formira se na vrhu bočnih izdanaka iz točke rasta u pazuhu listova na glavnoj stabljici, a može i na zapercima. Klip se sastoji od zadebljalog vretena (oklasak) na kojem se uzdužno u parnim redovima nalaze klasići sa ženskim cvjetovima. Klip je po građi analog metlici s tim da su reducirane bočne grane. Vreteno klipa (oklasak) nalazi se na dršci klipa, a u zrelom stanju različite je boje, od bijele do raznih nijansi crvene boje te čini 18-20% od ukupne mase klipa. Broj redova parnih klasića može se kretati od 4-32. Kod većine naših hibrida se kreće od 8-20. Uvijek je paran, a vezan je za paran broj klasića na vretenu klipa. Tučak se sastoji od plodnice, dugog vrata i još duže njuške (svila). To su dugačke svilenkaste niti prekrivene dlačicama. Dlačice izlučuju ljepljivu tekućinu, koja pomaže hvatanju polenovih zrnaca nošenih zračnim strujanjima. Polen, koji padne na bilo koji dio "svile", sposoban je izvršiti oplodnju. Nakon oplodnje potamni i suši se.


Kukuruz u fazi metličanja i cvatnje.

Plod - je zrno (caryopsis), koje se počne formirati nakon oplodnje. Kao i kod ostalih žitarica sastoji se od tri osnovna dijela: omotača ploda (pericarp), koji omotava plod i štiti njegovu unutrašnjost i u čijim stanicama se nalaze pigmenti, koji mu daju boju (crven, išaran prugama, različitih nijansi crvene, narančaste, smeđe ili bijele boje, pa čak i bezbojan); endosperma, koji se nalazi ispod pericarpa, a čine ga stanice uglavnom ispunjene škrobom te klice kao najvažnijeg dijela, koja je smještena na bazi endosperma u donjem dijelu na prednjoj strani zrna, a sastoji se od središnje osovine, koja na bazalnom dijelu završava začetkom primarnog korijena (radicula) omotanim korijenovim omotačem (coleorhiza) te na suprotnom kraju vršnim dijelom primarne stabljike ili pupoljčićem (plumula). Primarna stabljika sastoji se od 5-6 kratkih članaka, a na svakom koljencu nalazi se po jedan list. Prvi list poznat je pod imenom štitić (scutellum). Ovaj listić se nikada ne razvije u pravi list već služi kao membrana, koja dijeli klicu od endosperma. Ovaj list je propustan i za vrijeme klijanja propušta hranjive tvari iz endosperma u klicu. Drugi list poznat je pod nazivom štitni listić (coleoptila) i pričvršćen je na drugo koljence. Ovaj list također je modificiran i služi kao zaštitni omotač za ostali dio pupoljčića primarne stabljike prilikom probijanja kroz tlo u procesu nicanja. Pri izbijanju na površinu tla coleoptila se raspukne i prvi listić pupoljčića primarne stabljike (plumule) izbija van. Nakon toga se ostali listići primarne stabljike razvijaju dalje.

Kemijski sastav zrna kukuruza
Kemijski sastav zrna kukuruza ovisi, kao i kod ostalih žitarica, o sorti odnosno hibridu, podneblju i agrotehnici. Sadržaj sirovih bjelančevina kreće se oko 10% s dosta slabim aminokiselinskim sastavom. Sadržaj ulja u prosjeku je 5-6%, a može biti i do 40%. Osnovu endosperma čini škrob, pored kojeg se javljaju i šećeri, naročito kod podvrste šećerca. U zrnu kukuruza 80% bjelančevina nalazi se u endospermu, a 20% u klici. Kakvoća bjelančevina ne zadovoljava, jer postoji deficit u esencijalnim aminokiselinama izuzev hibrida "opaqe". Bjelančevina zein čini 50% bjelančevina endosperma, ali je to bjelančevina niske biološke vrijednosti. S obzirom na veliku i raznovrsnu uporabu kukuruza u ishrani ljudi i stoke, čine se napori da se putem selekcije dobiju hibridi s većim sadržajem bjelančevina i poboljšanim aminokiselinskim sastavom te većim sadržajem ulja.

Kemijski sastav pojedinih dijelova zrna.

Biološke specifičnosti kukuruza
Kod kukuruza razlikuju se fenološke faze: klijanje, nicanje, pojava 3-5 listova, pojava bočnih izdanaka ("busanje"), pojava 7., 9. i 11. lista, porast stabljike ("vlatanje"), metličanje, cvatnja metlice (prašenje polena), cvatnja klipa (svilanje), mliječna zrioba, voštana zrioba, te puna zrioba; Etape organogeneze Kao i druge žitarice i kukuruz u svom razvoju prolazi određene etape organogeneze odnosno formiranja generativnih organa muške i ženske cvati, koje su odvojene. Metlica u svom razvoju pronalazi 9 etapa, a klip 12.

Etape organogeneze metlice:

  • I. Nediferencirani konus rasta - konus rasta (vegetativni vrh) nediferenciran je i pri nicanju predstavlja ispupčenje sa širokom bazom.
  • II. Izduživanje konusa rasta. Konus rasta izdužuje se i diferencira na koljenca i članke.
  • III. Segmentacija u srednjem dijelu konusa rasta - uz ovu segmentaciju javljaju se i začeci bočnih grana metlice.
  • IV. Formiranje začetaka klasića. Formiraju se začeci klasića, a svaki se podijeli na dva dijela.
  • V. Formiranje cvjetova. U klasićima se formiraju cvjetovi. Prvobitno se formiraju dvospolni cvjetovi, ali tučak atrofira, a u bazi cvijeta javljaju se začeci tri prašnika.
  • VI. Formiranje polenovih zrnaca. U nedostatku vlage smanjuje se broj polenovih zrnaca i oplodnja je slaba. Ovo je važno i zbog toga što se ova etapa organogeneze metlice poklapa sa 4. etapom organogeneze klipa kada se određuju veličina klipa i broj klipova na biljkama.
  • VII. Porast svih dijelova cvijeta - izdužuju se prašničke niti i završava se formiranje polenovih zrnaca.
  • VIII. Metlica izbija iz pazuha vršnog lista.
  • IX. Ubrzan rast prašničkih niti.

Etape organogeneze klipa:

  • I. Nediferencirani konus rasta i teško se razlikuje od konusa rasta metlice.
  • II. Izduživanje konusa rasta. Dolazi do postupnog izduživanja konusa rasta, diferenciranja začetaka drške klipa, a formiraju se listovi komušine za svako koljence drške klipa.
  • III. Dalji rast i segmentacija konusa rasta.
    IV. Formiranje začetaka klasića u klipu. Povezana je sa VI. etapom organogeneze metlice.
  • V. Potpuni razvoj klasića i formiranje cvjetova. Sredinom etape prašnici atrofiraju.
  • VI. Formiraju se spolni organi i embrionalna vreća, plodnica se izdužuje, a ubrzava se rast vrata tučka, te se formira maljava njuška ("svila").
  • VII. Klip pojačano raste, formiraju se ženski spolni organi.
  • VIII. Dolazi do izbacivanja njuški tučka ili "svilanja".
  • IX. Cvjetanje i oplodnja (poslije cvjetanja i oplodnje "svila" se suši).
  • X. Formiranje zrna i klice.
  • XI. Mliječna zrioba zrna.
  • XII. Voštana i puna zrioba zrna.

 

Važnost i upotreba kukuruza

Uz pšenicu i rižu, kukuruz je najvažniji usjev u svijetu prema površinama koje zaposjeda, biološkom potencijalu i mogućnosti raznovrsnog korištenja. Zbog važnosti i značenja kukuruza njegovoj proizvodnji poklanja se velika pozornost i povećavaju se napori u proučavanju čitavog niza problema koji rezultiraju uvođenjem suvremene agrotehnike, primjenom znanstvenih i stručnih dostignuća, korištenjem velikog potencijala rodnosti i drugih čimbenika značajnih za suvremenu proizvodnju.
Osnovni gospodarski značaj kukuruza proizlazi iz svojstava same biljke, raznovrsnosti upotrebe i obima proizvodnje. Pored toga velik je i agrotehnički značaj kukuruza, kao biljke koja zahtjeva intenzivne uvjete uzgajanja. Gotovo svi dijelovi biljke kukuruza mogu poslužiti za preradu, pa upravo to daje kukuruzu poseban ekonomski značaj. Danas se proizvodi više od 500 različitih industrijskih prerađevina od kukuruza. Kod prerade kukuruznog zrna na pojedine osnovne sastojke ne gubi se gotovo ništa. Industrija proizvodi veliki broj grupa proizvoda od kukuruza, odnosno proizvoda u kojima sudjeluje kukuruz. Navode se samo neke proizvodne grupe:
a) prehrambeni proizvodi: hrana za dojenčad, kukuruzne flekice, sredstva za zgušnjavanje hrane, za popravljanje kvalitete kruha, za specijalni kruh, juhe i ostalo;
b) ljekarski proizvodi
– (sirup i ostalo);
c) farmaceutska i kozmetička sredstva;
d) razni napici:
alkohol, kiseline (mliječna, limunska);
e) tekstilni proizvodi:
umjetno vlakno;
f) kemijski proizvodi:
boje, politure, azbest, nitroceluloza, furfuroli, sirovina za industriju papira i plastičnih masa.

Kukuruz može dati izuzetno visoke prirode po jedinici površine, pa je postignut maksimalni prirod oko 25.000 kg/ha. Svi dijelovi biljke kukuruza (osim korijena koji ostaje u tlu i obogaćuje tlo organskim tvarima, popravlja mu strukturu i potiče mikrobiološku aktivnost tla) mogu se iskoristiti, dijelom u prehrani ljudi i industriji, a cijele stabljike s listom i klipom za silažu ili prehranu domaćih životinja u zelenom stanju. Zrno kao osnovna sirovina u pripravljanju koncentrirane stočne hrane ima izuzetno veliku važnost jer sadrži 70-75% ugljikohidrata, 10% bjelančevina, oko 5% ulja, 15% mineralnih tvari,te 2,5% celuloze.
U ishrani ljudi zrno kukuruza koristi se za pripravljanje kruha, a kakvoća mu se popravlja dodatkom pšenična brašna, zatim za pripravljanje žganaca (pura, palenta), te kokica. Jede se pečen i kuhan, kao poslastica, a od kukuruza se proizvode različite prerađevine koje se koriste za prehranu ljudi, te u farmaceutskoj i kemijskoj industriji, za proizvodnju alkohola, ulja i ostalog. Klica kukuruza sadrži preko 30% vrlo kvalitetnog ulja za ljudsku prehranu. Kukuruzno ulje drži se vrlo zdravim za prehranu ljudi. Agrotehnička važnost kukuruza vrlo je velika jer se sije na vrlo velikim površinama, pa na većim površinama dolazi kao predkultura drugim kulturama. Nakon kukuruza tlo može ostati plodno, jer se za kukuruz izvodi duboka obrada i bolja gnojidba. Loše je što se kukuruz kasno bere i ostavlja veliku vegetativnu masu.

Gospodarska važnost proizvodnje kukuruza u Hrvatskoj
Kukuruz «zrno života» kako su ga na svojem jeziku nazivali stari uzgajivači u njegovoj postojbini Americi, danas je uz pšenicu i rižu, jedna od tri vodeće poljoprivredne kulture u Svijetu. U nas je prema zasijanim površinama i ukupnoj proizvodnji i najvažnija kultura.
Zbog lakšeg i sigurnijeg uzgajanja, manje potrošnje sjemena za sjetvu, a viših prinosa, te zbog mogućnosti korištenja nedozrela i zrela zrna, kukuruz je brzo potiskivao i zamjenjivao pšenicu i druge žitarice. Nekada je bio glavna hrana, osobito našega siromašnoga puka. Danas se malo koristi za izravnu prehranu ljudi, uglavnom kao kukuruzni kruh ili kuhana brašnasta masa (palenta, pura ili žganci). Glavna mu je namjena ishrana u stočarstvu. Takoreći svako drugo polje zasijava se kukuruzom. Ako se pogledaju statistički podaci, može se utvrditi da se u Hrvatskoj prije domovinskog rata, kukuruzom zasijavalo oko pola milijuna hektara. Nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske određena područja, a pogotovo u Baranji i Istočnoj Slavoniji, gdje je bilo najviše kukuruza nisu bila pod kontrolom hrvatske vlasti. To je glavni razlog zašto se površina zasijana kukuruzom zadnjih godina smanjila za četvrtinu i sada iznosi oko 370 tisuća hektara.
Ukupna proizvodnja zrna kukuruza u Hrvatskoj također je velika, osobito kada se izrazi prosjek po stanovniku. Prije rata ukupno se proizvodilo 2 do 2,5 a sada oko 1,7 milijuna tona godišnje. Po stanovniku godišnje se prosječno proizvodi 350 do 400 kg zrna. Ukupna vrijednost sadašnje proizvodnje kukuruza u Hrvatskoj, po cijeni kakva je određena u berbi 1996. godine (0,74 kune po kg), iznosi oko 1,3 milijarde kuna.

Površine, proizvodnja i prinosi kukuruza u Hrvatskoj.


Prinosi zrna kukuruza u Hrvatskoj različiti su u raznim godinama. U deset godina oni su prosječno iznosili samo 3.670 kg po hektaru u vrlo nepovoljnoj (sušnoj) 1992. godini pa do 5.160 kg hektaru u vrlo povoljnoj 1986. godini. Za tih deset godina prosječni prinos iznosi nešto manje od 4.500 kg po svakom hektaru. To je danas osrednji ili čak mali prinos kukuruza. Današnji hibridi kukuruza kada se uzgajaju prema uputama stručnjaka, daju dvostruko više prosječne kukuruza. Statistički podaci za druge zemlje to potvrđuju. Najviše prosječne prinose kukuruza u Svijetu u zadnjih godina bilježi jedna «nekukuruzna» zemlja Grčka. Uz puno sunca i topline i vodu osiguranu navodnjavanjem, prosječni prinos kukuruza u ovoj zemlji na oko 200 tisuća hektara iznosi 10.000 kg/ha. Nama bliska Austrija, koja ima slabije prirodne uvjete za uzgoj kukuruza nego što su u našoj zemlji, i u kojoj se mogu samo uzgajati samo manje rodni rani hibridi, ima znatno više prosječne prinose zrna kukuruza. Zadnjih godina njihovi prinosi su od 8.221 do 8.971 kg/ha. Zato, za upola manje površine pod kukuruzom, Austrija, nekada «nekukuruzna» zemlja, proizvodi skoro istu količinu kukuruza kao Hrvatska.
Ova dva primjera, kao i rezultat naših najboljih poduzeća i naprednih poljoprivrednika, pokazuju nam da Hrvatska kao «kukuruzna» zemlja ima velike rezerve za povećanje prinosa zrna kukuruza. Ppotrebno je poboljšati agrotehniku, a ponajprije povećati i pravilno primjenjivati umjetna gnojiva i određena zaštitna sredstva. Kasnije će doći u obzir i skuplje mjere za povećanje prinosa kao što su uređenje tla, kalcifikacija, te primjena navodnjavanja. Navodnjavanje ima velike izglede u budućnosti, posebno kada se ostvari veliki projekt poput kanala Dunav-Sava kroz Slavoniju. Prirodni uvjeti za proizvodnju kukuruza u našoj zemlji među najpovoljnijima su u cijeloj Europi. Ova prednost treba se iskoristiti i postaviti kukuruz na ono mjesto koje mu i pripada. Kukuruz treba biti glavni, noseći stup ne samo ratarske nego i cijele poljoprivredne proizvodnje, a i nekih drugih proizvodnji. Za obnovu i razvitak stočarske proizvodnje kukuruz je nezamjenjiv. Zbog svih navedenih razloga povećanje prinosa i ukupne proizvodnje kukuruza u nas treba imati važno mjesto u sveukupnoj gospodarskoj obnovi.

 

Sorte

Kukuruz pripada redu Poales, porodici Poaceae (trave), tribusu Maydeae (Tripsacinae), u kojem ima više od 25 višegodišnjih i jednogodišnjih vrsta, koje su sistematizirane u osam rodova. Pet rodova je orijentalnog podrijetla (iz Azije) morfološki i po podrijetlu udaljenijih od kukuruza. Ostala tri roda su američkog podrijetla:

  • 1. rod Tripsacum,
  • 2. rod Euchlaenae (Teosinta) - predstavnici su najbliži srodnici kukuruza,
  • 3. rod Zea - ima samo jednu vrstu i to samo kao kulturnu formu - Zea mays.

Klasifikacija tako promjenjive vrste kao što Zea mays nije niti malo lagana i jednostavna. Prvi koji je detaljnije izvršio istraživanja velikog broja kultiviranih sorti (skoro 800) kukuruza i na osnovu toga predložio njihovu klasifikaciju bio je američki znanstvenik Sturtewant. Kasnije je klasifikaciju dopunio Kulešov. Žukovski ove grupe smatra posebnim podvrstama. Prema tome, klasifikacija kukuruza bi bila slijedeća:

  • 1. zuban (Zea mays indentata Sturt.)
  • 2. tvrdunac (Zea mays L. indurata Sturt.)
  • 3. šećerac (Zea mays L. saccharata Sturt.)
  • 4. kokičar (Zea mays L. everta Sturt.)
  • 5. mekunac (Zea mays L. amylacea Sturt.)
  • 6. voštanac (Zea mays L. ceratina Kulesk)
  • 7. pljevičar (Zea mays L. tunicata Sturt.)
  • 8. poluzuban (Zea mays L. semindentata Kulesk)
  • 9. škrobni šećerac (Zea mays L. amylosaccharata Sturt.)

Od navedenih podvrsta kukuruza u proizvodnji su najviše zastupljene dvije: zuban i tvrdunac, kojima pripada najveći broj kultivara i hibirida. Zuban je rodniji od tvrdunca, ali tvrdunac ima kvalitetnije zrno s većim postotkom bjelančevina. Zrno zubana više se koristi u prehrani domaćih životinja i industrijskoj preradi, a tvrdunac se više koristi u prehrani ljudi.
Zuban – zrna ove grupe kukuruza u zrelom stanju karakteriziraju se jednim udubljenjem u kruni zrna po svojim izgledom podsjećaju na konjski zub. Ovo udubljenje nastaje uslijed gubitka vode iz brašnastog i rožastog endosperma tijekom sazrijevanja. Boja zrna najčešće je žuta ili bijela, ali može biti i crvenkasta. Masa 1.000 zrna koleba od 270-450 g. Klipovi su više-manje cilindričnog oblika, dosta velikog promjera naročito kod kasnih sorata i hibrida. Najčešće se formira jedan klip na biljci na kojem je prosječno 16-20 redova na klipu. Visina biljaka varira od 1,5 do preko 5 m, a zaperci rijetko izbijaju.
Tvrdunac – zrna ove grupe kukuruza su tvrda, okruglo-ovalnog oblika i sjajna. Endosperm tvrdunaca je rožast i brašnast, ali za razliku od zubana rožasti endosperm zauzima veći dio zrna i nalazi se po periferiji zrna. Brašnasti endosperm nalazi se u sredini zrna. Boja zrna tvrdunca je različita i može biti žuta, bijela, ljubičasta, narančasta ili crvena. Masa 1.000 zrna je između 115-300 g. Klipovi su cilindričnog ili konusnog oblika, različite dužine, no obično kraći i manjeg promjera nego kod zubana. Broj redova na klipu tvrdunca (8-16) je manji nego kod zubana. Vrlo često imaju 8 redova pa se zato ova grupa kukuruza naziva osmaci. Na stabljici se može formirati 2 i više klipova i često tjera zaperke.
Šećerac – zrno šećerca ima smežuranu površinu, poluprovidan rožasti endosperm u kojemu ima malo škroba. U endospermu šećerca pored raznih oblika škroba nalaze se vodno rastvorljivi dekstrini koji zrnu daju slatki okus. Šećerci su uglavnom rani kukuruzi s izraženim svojstvom stvaranja zaperaka i više klipova po biljci.
Kokičar – zrna kokičara su ekstremno tvrda, a endosperm je skoro u potpunosti rožast izuzev malog dijela oko klice gdje je brašnast. Po obliku zrna ova podvrsta ima dvije forme: 1. biseraste (perlaste) kod kojih je zrno okruglo i jako sjajno te 2. rižaste kod kojih je zrno šiljasto (izduženi vrh). Boja zrna je bijela, žuta, ljubičasta ili crvena. Masa 1.000 zrna kokičara je znatno manja i najčešće se kreće od 80-130 g, a u nekih sorti i manje.
Mekunac – veličina i oblik zrna i klipa izvanredno je raznovrsna kod ove grupe. Endosperm je brašnaste građe bez rožastog dijela. Koristi se za proizvodnju alkohola.
Voštani – zrna voštanog kukuruza po obliku i strukturi podsjećaju na zrna tvrdunaca, ali imaju mat površinu. Vanjski dio zrna neprovidan je i podsjeća na izgled voska.
Pljevičar – odlikuje se jako razvijenim pljevicama kojima je zrno potpuno omotano.
Poluzuban – od zubana se razlikuje manje izražen udubljenjem na vrhu zrna i većim sadržajem endosperma.
Mekani ili škrobni šećerac – ima klinasto zrno, a građa zrna mu je ovakva: donji dio zrna približno 2/3 brašnaste je građe, dok je vršni dio kao kod šećerca.

Sorte, hibridi i tipovi kukuruza
Sorte kukuruza - Velika varijabilnost kukuruza rezultirala je u ogromnom broju sorata, čiji se broj ne zna točno, ali sigurno se može brojati u tisućama. U našoj zemlji gdje se najviše uzgajaju tipovi zubana i tvrdunaca te prijelazni tipovi (polutvrdunci i poluzubani), postoji veliko bogatstvo sorata. Većina od tih sorata ima uži mjesni značaj odnosno uzgajaju se u užem području, a samo manji broj uglavnom oplemenjenih sorata, zauzimao je veće površine.
Zbog značaja domaćih sorata u oplemenjivanju kukuruza, naši vodeći poljoprivredni instituti su skupili i sačuvali dio našeg sortimenta. Iz tog sortimenta već su dobivene domaće linije kukuruza dobre kombinatorne sposobnosti i kao takve nalaze se u mnogobrojnim domaćim hibridima kukuruza. Hibridi kukuruza - Međusobnim križanjem različitih sorata dobiva se potomstvo koje ima više boljih svojstava nego roditelji. Najčešće su to bujniji porast, veća rodnost, te veća otpornost, bolja prilagođenost određenim uvjetima uzgoja i druga. Bolja svojstva produkt su pojave heterozisa (vigora) u potomstvu.
U proizvodnji kukuruza olakšano je dobivanje hibrida jer su na biljci kukuruza odvojeni muški od ženskih cvjetova (metlica i klip), pa je u križanju lakše kontrolirati i provesti postupak hibridizacije. Poteškoća je u tome što je kukuruz stranooplodan, pa prema tome heterozigotan (neujednačene genetske strukture). Da bi se dobili hibridi, mora se najprije provesti odabir biljaka poželjnih svojstava, pa zatim po desetak godina obavljati samooplodnju (na svakoj biljci se izolira metlica i klip, pa se u vrijeme cvatnje pelud s metlice polaže na svilu klipa iste biljke). Tako se izjednači genetska struktura, odnosno postiže se homozigotnost i dobivaju se čiste linije. Ispituju se kombinatorna svojstva linija pa se tako utvrdi koje linije daju željene najbolje rezultate. Križanjem dvije čiste linije dobiju se jednostruki križanci (single cross – dvolinijski hibridi). Križanjem dvaju jednostrukih hibrida dobiju se dvostruki križanci (double cross – četverolinijski hibridi), a križanjem dvostrukog (a x b) s jednom linijom dobiju se threeway crossi. U postupku samooplodnje dolazi do depresije zbog čega se smanjuje vegetativni porast i prirod biljaka pa su zato čiste linije niske rastom, daju male klipove s malo sitnijeg zrna. Zato je sjeme single crossa sitnije i manje ga se dobije po jedinici površine, ali je vigor najjače izražen. Double cross zbog ponovnog križanja ima slabije izražen vigor, ali se dobije krupnije sjeme i znatno više sjemena po jedinici površine.
Kada su se ispitale najbolje kombinacije linija, umnaža se dovoljno sjemena i organizira proizvodnja sjemena. Najčešće se za komponentu oca uzima linija koja se odlikuje većom proizvodnjom peluda, a za majčinsku komponentu linija uzima se dobra rodnost, jer pelud s metlice oca oplođuje tučke na klipu majke, pa se na majčinskoj komponenti zakidaju metlice, bere klip i dobije sjeme.
Dužina vegetacije hibrida – hibridi kukuruza jako se razlikuju po dužini vegetacije od sjetve odnosno nicanja pa do fiziološke zrelosti, odnosno zrelosti za berbu. U našim uvjetima dužina vegetacije hibrida koleba se od 70-80 dana kod najranijih, sve do preko 150 dana kod najkasnijih hibrida. U svakom proizvodnom odnosno agroekološkom području postoje rani, srednje rani, srednje kasni i kasni hibridi. Dužina vegetacije istog hibrida izražena u danima u istom području različita je u pojedinim godinama, a to znači da dospijeva za berbu u različito vrijeme. Zbog toga podjela hibrida s obzirom na dužinu vegetacije koja bi imala univerzalnije značenje ne može se vršiti na osnovu broja dana nego na osnovu određenog relativnog pokazatelja. Uvođenjem američkih hibrida u našu proizvodnju kukuruza prihvaćena je američka podjela hibrida po dužini vegetacije na vegetacijske grupe sazrijevanja. Prema toj podjeli hibridi se svrstavaju u pojedine vegetacijske grupe sazrijevanja na osnovu datuma «svilanja» i sadržaja vode u zrnu u berbi u usporedbi sa standardnim hibridom za svaku grupu sazrijevanja. Vegetacijske grupe sazrijevanja dogovorno su označene stoticama, a ima ih devet. Hibridi kukuruza mogu imati različito dugu vegetaciju, pa ih se svrstava u vegetacijske grupe FAO 100, 200, 300, 400, 500, 600, 700, 800, 900 i 1.000. Vegetacijska grupa 100 ima najkraću vegetaciju koja traje 2 i pol do 3 mjeseca. Svaka daljnja grupa ima vegetaciju dulju za 5 do 10 dana.
Naziv hibrida – obično se sastoji od skraćenice instituta (ili firme) ili skraćenice mjesta u kojem se nalazi institut u kojem je stvoren hibrid, a iza skraćenice redovito se nalazi još jedan broj. U nekim zemljama, pored ovakvih naziva hibridi dobivaju i određena imena. Broj iza skraćenice Instituta može biti jedno do četverocifreni. Prva cifra u takvom broju označava pripadnost hibrida vegetacijskoj grupi. Tako Bc 418 pripada vegetacijskoj grupi 400, jer prva cifra u broju je 4. Druga cifra u broju opet može, ali ne u pravilu pobliže označiti da li hibrid pripada početku, sredini ili na kraju određene vegetacijske grupe. Tip hibrida se kod ZP, NS i OS hibrida označava tako da se između skraćenice instituta i broja nalazi SC (SK) ili TC (TK) što znači da se radi o single crossu, odnosno threeway crossu. Tako hibridi ZPSC 704, NSSC 555, OS SK 407 su single crossi, a ZPTC 196, OSTK 290 su threeway crossi. Kod double crossa ovih instituta obično se ne nalazi ovakva oznaka DC (DK). Kod Bc hibrida tip hibrida se može razaznati iz treće cifre u broju. Ako je treća cifra parni broj onda je to single cross (Bc 488), ako je neparni broj onda je to threeway cross (Bc 555). Ako je nula onda je double cross (primjerice Bc 290). Pored navedenih oznaka, a iza broja u nazivu hibrida mogu se nalaziti određena slova. Ako se nalazi slovo « t » znači da se radi o hibridu tvrduncu (ZPSC 37 t); slovo « b » znači da je to hibrid bijele boje zrna (ZPSC 80b); oznaka «wx» znači da je hibrid voštanog kukuruza (NSSC 333 wx); oznaka «O2O2» znači da je to visokolizinski opaque-2 hibrid (Bc 432 O2O2); oznaka «ulj.» znači da je to hibrid s povećanim sadržajem ulja (masti) u zrnu ( NSSC 73 ulj.). Druga slova kao što su A, C, F , nemaju nekog posebnog značenja izuzev da označe različitu verziju istog hibrida (primjerice ZPSC 58 C, Bc 590 A, NSSC 418 F).
Opis hibrida – u suvremenoj proizvodnji kukuruza izmjena sortimenata hibrida jako je brza tako da su pojedini hibridi u široj proizvodnji 5-6 godina. Svi naši instituti u kojima se stvaraju hibridi s vremena na vrijeme izdaju kataloge u kojima se nalazi opis njihovih hibrida.

Bc hibridi
FAO 100 Bc 168, Bc 173, Bc 175, Bc 177, Bc 183, Bc 189, Bc 191, Bc 193, Bc 197;
FAO 200 Bc 266, Bc 283, Bc 288;
FAO 300 Bc 376, Bc 396, Bc 312;
FAO 400 Bc 488, Bc 490, Bc 492, Bc 42-21;
FAO 500 Bc 592, Bc 595, Bc 590 A;
FAO 600 Bc 6661, Bc 667, Bc 602;

OS hibridi
FAO 200 OSSK 251, OSSK 272;
FAO 300 OSSK 322, OSSK 337, OSSK 396, OSSK 377;
FAO 400 OSSK 407, OSSK 596;
FAO 600 OSSK 589, OSSK 635, OSSK 645;
Zg hibridi
FAO 200 Zg SK 20-4;
FAO 400 Zg SK 43-27;
FAO 600 Zg SK 606;

Hibridi nekih svjetskih kuća
FAO 100 Edo, Forla, Gabix, Eta, Mutin, Hansa;
FAO 200 Pioneer 3949, 3950, 3978, 3939, PX 14, Lg 9 Solo NK 244;
FAO 300 Pioneer 3901, 3737, 3796, 3925, 3965, 3958, PX 32, 15, 20, 26 R 144;
FAO 400 Pioneer 2475, 3732, 3780, 3903, 3747, R 485;
FAO 500 Pioneer 3591, 3709, 3509, 3540, Metro , Mirak;
FAO 600 Pioneer 3541

Prikaz najviše sijanih hibrida kukuruza u Hrvatskoj.

*skraćenice - Bc, OS, AF, P i DK znače: Bc = Bc Institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja Zagreb, OS = Poljoprivredni institut Osijek; AF = Agronomski fakultet Zagreb, P = Sjemenska kompanija Pioneer, DK = Sjemenska kompanija DeKalb, SAD;

 

Agroekološki uvjeti

Prinos kukuruza uvjetuje mnoštvo čimbenika, a posebice klimatske prilike, plodnost tla, izabrani hibrid, dostupnost makro i mikro hraniva, sklop, režim vlažnosti tla i primijenjena agrotehnika. Dan je grafički prikaz odnosa i značaja istraživanih čimbenika u odnosu na udjel ostalih značajki važnih za visoku i stabilnu proizvodnju. Kukuruz je biljka sa širokim arealom rasprostranjenosti. Na sjevernoj hemisferi proteže se od ekvatora do 50-60° sjeverne zemljovidne širine (Kanada, Sjeverna Europa, sjever Rusije). Na južnoj hemisferi proteže se do 38-42° južne zemljovidne širine (Argentina, Novi Zeland). Proširenje područja uzgoja kukuruza rezultat je rada na selekciji ove kulture, prije svega u stvaranju hibrida kraće vegetacije, budući da kukuruz mora početi i završiti vegetaciju u bezmraznom razdoblju.


Važniji čimbenici (istraživani i ostali) značajni za visoku i stabilnu proizvodnju.

Optimalno područje uzgoja kukuruza na sjevernoj hemisferi je od 15-45° sjeverne zemljovidne širine, te na južnoj 21-350 južne zemljovidne širine. Područje Istočne Slavonije je u tom kontekstu gornje rubno područje. Kukuruz se sije na nadmorskim visinama 4000 m (Peruanske Ande), kao i na površinama koje se nalaze ispod morske razine (Kaspijska ravnica) te na područjima, gdje godišnje oborine dosežu svega 250 mm (semiaridna područja bivšeg SSSR-a) do 5.000 mm godišnje (tropska područja Hindustana). Kukuruz je biljka toplog podneblja i zahtjeva relativno visoke temperature danju i noću tijekom vegetacije, kao i određenu količinu vode. Niske temperature i mala količina oborina mogu ograničiti uzgoj kukuruza. Količina oborina na ovom području je znatno iznad donje granice (200 mm).
Najveći prinosi zrna postižu se u tom području, kada su temperature u lipnju, srpnju i kolovozu 20-22 °C, a oborine 75-150 mm/mjesec. Za maksimalnu proizvodnju zrna, potrebita je i pravilna distribucija oborina u vrijeme rasta kukuruza, posebice u fazi metličanje i svilanje.

RAST I RAZVOJ KUKURUZA
Agrotehničkim mjerama može se utjecati na te uvjete, a to znači i na biljke kukuruza. Tako se mogu stvarati manje ili više povoljni uvjeti za njihov rast i razvitak odnosno za izgradnju ukupnog prihoda (ukupna masa biljaka) i prinosa onog dijela biljaka zbog kojeg se kukuruz uzgaja odnosno za silažu cijele biljke ili za zrno. Zato svaki proizvođač kukuruza treba poznavati samo biljku kukuruza, a treba znati kako ona raste i razvija se, što se odgađa u pojedinim razdobljima rasta, kako se stvara ukupni prirod i prinos zrna. Tko to zna učinkovitije će znati primijeniti pojedine agrotehničke mjere u proizvodnji kukuruza i tako dobiti više prinose.

Nicanje - Nakon sjetve kukuruza, u povoljnim uvjetima najprije upija vodu iz tla i nabubri. U njemu tada počinje razgradnja rezervnih tvari (škroba, bjelančevina, masti) na jednostavnije sastojke koje prelaze u klicu. Klica tada počinje rasti i koristi ih za svoj rast. Započinje klijanje. Obično 2 do 3 dana nakon sjetve prvotni korijen klice ili glavni klicin korijen probija omotač sjemena i izlazi van. Za 1 do 2 dana potom iz sjemena izlaze ostali klicini korjenčići te prvi listići obavijeni i zaštićeni za prodiranje kroz tlo jednom tubastom tvorevinom. Ova tvorevina, koja se naziva koleoptila, raspukne se kada dođe na površinu tla i prvi listići mogu izbiti van. Tako se događa nicanje kukuruza. Koleoptila, 3 do 5 listića, glavni i postrani klicini korjenčići imaju svoje začetke u klici sjemena. Oni se dakle samo razrastu u procesu klijanja, nicanja i prvih dana nakon nicanja.
Između sjemena i podnožja prvih listića u tlu, gdje se kasnije počinju razvijati glavni korijenovi, nalazi se još jedan dio mlade biljčice, a naziva se mezokotil. On je vrlo važan za nicanje kukuruza s obzirom na dubinu sjetve. Pri normalnim dubinama sjetve od 5 do 7 cm mezokotil se obično izduži za oko polovicu od te dubine, a za drugu polovicu izduži se koleoptila i tako se iznesu prvi listići na površinu tla.
Pored povoljne vlažnosti tla u površinskom sloju u vrijeme sjetve, za brzinu klijanja i nicanja najvažnija je temperatura. Najniža ili minimalna temperatura pri kojoj se može odvijati klijanje jest oko 10 °C. Povećanjem temperature tla iznad 10 °C klijanje se ubrzava i kukuruz prije nikne. Zato je u polju najpovoljnija (optimalna) temperatura za klijanje i nicanje od 15 do 20 °C. Pri normalnoj dubini sjetve i dovoljnoj vlažnosti tla od sjetve do nicanja prođe:

  • - 5 do 6 dana ako je temperatura 21 °C;
  • - 8 do 10 dana ako je temperatura 15,5 do 18 °C;
  • - 12 dana ako je temperatura 14 °C;
  • - čak 18 do 20 dana ako je temperatura 10 do 13 °C;

Dublja sjetva odgađa pojavu nicanja i to po prilici 1 dan za svaka 2,5 cm povećanja dubine sjetve. Ako su temperature niske, zakašnjenje pri dubljoj sjetvi još je veće. Smatra se povoljnim ako kukuruz nikne za 10 do 12 ili manje dana nakon sjetve. U tom slučaju uz normalnu kvalitetu upotrebljenog zrna (klijavost 93% i više) izniknut će gotovo sva klijava zrna. Ali, ako su nakon sjetve temperature oko najnižih za klijanje (10 °C) pa zbog toga klijanje dugo traje i nicanje nastupa za 15 do 20 ili više dana, onda je dobra kvaliteta sjemena presudna za dobro nicanje. Dok kukuruz ne nikne i dok se ne pojave prvi listići, sav rast odvija se iz hranjivih tvari u sjemenu.

Rani porast kukuruza - Nakon uzrasta mlade biljčice kukuruza s prvim listićima i klicinim korjenčićima pa dok ne poraste toliko da se vidi 8 do 12 listova, (visok oko pola metra), odvija se rani porast kukuruza. U ovom dijelu života kukuruzne biljke u polju jedino se vide novi listovi. No istodobno se u biljci stvaraju i pojavljuju drugi dijelovi biljke, uključujući i stvaranje budućih cvati – metlice i klipa. S pojavom trećeg listića u podnožju prvih listića ispod površine tla na dubini 3 do 4 cm počinju se stvarati začeci budućih koljenaca i međukoljenaca prave stabljike. Oni su tada jako zbijeni i nevidljivi prostim okom. Stvaranje začetaka buduće stabljike i listova različito traje i ovisi o ukupnoj duljini vegetaciji kukuruza. U ranih hibrida kraće vegetacije stvaranje tih začetka traje kraće. Najkasniji hibridi u nas mogu imati 18 do 20 listova. Broj listova po svakoj biljci nasljedna je oznaka svakog hibrida kukuruza i vrlo malo se mijenja u raznim godinama i na raznim mjestima uzgajanja. Zato u vrlo kasnoj ili postrnoj sjetvi kukuruza hibridi imaju manji broj listova nego u normalnoj travanjskoj sjetvi.
S pojavom trećeg-četvrtog listića započinje i stvaranje glavnog, pravog korijenovog sustava. Prvi pravi korijenovi izbijaju iz najdonjeg podzemnog koljenca zametnute stabljike na dubini 3 do 4 cm. Pojavom svakog novog para listova pojavljuju se novi korijenovi iz višepoloženih podzemnih koljenaca stabljike. Ta su koljenca stabljike zbijena, teško ih je razlikovati i jednim imenom nazivaju se korjenova kruna. Broj korjenova ovisi o hibridu, tlu i agrotehnici. Prvi pravi korijenovi najprije rastu više ravno ili koso od biljke prema sredini između sjetvenih redova, a zatim se počinju savijati prema dolje. Ovakav rast prvih korjenova posljedica je hladnijih dubljih slojeva tla u početku vegetacije kukuruza. Na kraju razdoblja ranog porasta korijenovi koji su izbili iz prva 3 do 4 koljenca podzemnog dijela stabljike, mogu u dobrim tlima prodrijeti do 45 cm dubine i raširiti se do sredine međurednog prostora. Nakon završetka stvaranja začetaka stabljike i listova u vrijeme kada kukuruz ima 5 do 6 listova i kada je visok samo 15 do 20 cm na vrhu začete stabljike stvara se začetak buduće metlice. Ubrzo nakon toga u pazušcima začetih pravih listova stvaraju se začeci klipova.
U razdoblju ranog porasta masa biljaka kukuruza malo se povećava. Zato dok traje rani porast kukuruz troši malo vode. Zapravo, bolje je tada malo sušnije vrijeme, jer će korijenovi dublje prodirati u tlo. Kasnije biljke s dubljim korijenom bolje izdržavaju suho vrijeme, sušu, a i vjetrove. Iako kukuruz u ranom porastu treba malo vode, a isto tako i malo biljnih hraniva, ipak mu treba odstraniti konkurente u polju (korovi). Mnogi korovi, osobito oni širokog lista u početku brže rastu od kukuruza. Ako korovi nisu dobro uništeni prethodnim mjerama obrade tla ili primjenom herbicida, potrebno je provesti ili dodatnu primjenu odgovarajućeg herbicida ili mehanički uništiti korove međurednom kultivacijom ili ručnim okopavanjem.
Rezerve vode u tlu prije sjetve uvećane kišama u razdoblju ranog porasta mogu biti presudne za kasniji rast i razvoj kukuruza i uspjeh proizvodnje. No puno kiša u kratkom vremenu u razdoblju ranog porasta može biti i štetno za kukuruz. To se događa kada se tlo potpuno zasiti vodom ili kada voda stoji na površini tla. U nekoliko dana poplava kukuruznog polja u ovom razdoblju porasta uništi sve biljke, osobito ako vlada toplo vrijeme. Na brzinu rasta i pojavu novih listova u razdoblju ranog porasta kukuruza najveći utjecaj imaju temperature zraka i tla. Donja temperatura za rast kukuruza jest 10 do 12 °C, ali pravog rasta nema ako temperatura nije viša od 13 °C. Više temperature ubrzavaju rast i skraćuju trajanja ranog porasta. Srednje dnevne temperature zraka od 18 do 20 °C, a tla nešto više od tih, najpovoljniji su u ovo vrijeme za rast i normalni razvoj.
Kukuruz je kultura osjetljiva na mraz. Već slabi mrazevi, kada je temperatura zraka nekoliko stupnjeva ispod nule, uništavaju sve nadzemne dijelove biljke. Ali to ne znači da mrazevi moraju uništiti cijelu biljku. Kada je nježni začetak metlice u razini tla ili iznad površine tla oštetiti će ili uništiti taj začetak. Uništenje začetka znači ugibanje biljaka. Tada se polje kukuruza treba pregledati, utvrditi broj uginulih biljaka i donijeti odluku hoće li se ili neće presijavati.
Brzi vegetativni porast kukuruza - Ovo razdoblje rasta kukuruza započinje kada kukuruz ima 8 do 12 vidljivih listova i kada je visok oko pola metra, a završava izbijanjem metlice na vrhu stabljike. Samo ime ovog razdoblja kaže da kukuruz brzo raste, brzo povećava svoju visinu i masu. Na početku ovog razdoblja stabljika je visoka nekoliko centimetara, a na kraju kada se izduže sva međukoljenca i kada potpuno izraste, visoka je 2 do 3 ili više metara. Svi listovi potpuno se razrastu u ovom razdoblju, postignu punu duljinu i širinu. Dobar usjev kukuruza na kraju ovog razdoblja u metličanju treba imati 3 do 4 putra veću ukupnu površinu listova od zemljišne površine na kojoj se nalazi (LAI=3-4).
Ako se zaperci pojave tome je uzrok rijetki sklop, plodno tlo i jaka gnojidba. Zaperci nisu štetni i zbog toga ih ne treba odstranjivati. Ako ih netko treba za hranu stoci može ih bez posljedica za biljku ručno otkidati ili srpom odrezati.
Uz brzi rast vegetativnih dijelova biljke (stabljike, listova, korjenova) na začetoj glavnoj i postranim granama metlice stvaraju se klasići sa dva cvijeta. Uz metlicu unutar biljke kukuruza već u početku brzog vegetativnog porasta nalaze se začeci budućih klipova. Oni se nalaze u pazusima onih listova koji izbijaju iz nadzemnih koljenaca stabljike.
Klipovi se u početku sporije razvijaju nego metlica. Najznačajnije je to da se u vrijeme kada se stvaraju peludna zrnca u cvjetovima metlice, na vršnom klipu tek stvaraju začeci budućih klasića i cvjetova. Raste samo tučak kao ženski dio cvijeta. Njegova njuška kasnije se jako izduži i predstavlja svilu. Ovakvim stvaranjem klasića i cvjetova na klipu dobiva se njihov paran broj, a kasnije i parni broj redova zrna na klipu. Naši hibridi najčešće imaju 14, 16 ili 18 redova na zrnu klipa, a rjeđe 12 ili 20.
Zametanje klasića i cvjetova na klipu, koji se uglavnom odvija u drugoj polovici brzog vegetativnog porasta, važan je trenutak za buduću rodnost biljaka kukuruza. Tada se određuje budući broj cvjetova i nakon oplodnje u svilanju broj zrna u svakom redu na klipu. Pravilo je: «što dulje traje zametanje cvjetova, to ih se više stvori», a kasnije ima i više zrna. U kasnih hibrida zametanje cvjetova traje dulje te oni imaju dulji klip i više zrna u svakom redu nego rani hibridi kod kojih zametanje kraće traje. Velike potrebe za biljnim hranivima osiguravaju se gnojidbom prije sjetve i prihranjivanjima.
Za rast, razvoj i stvaranje velike mase biljaka u razdoblju brzog vegetativnog porasta kukuruza potrebna je i dobra opskrba vodom. Velike rezerve vode u tlu na početku brzog vegetativnog porasta (od oborina koje su pale u zimskom, ranom proljetnom razdoblju i tijekom ranog porasta kukuruza) mogu zadovoljiti veliki dio, ali ne sve potrebe kukuruza za vodom u ovom razdoblju. Zato su i uz najveće rezerve vode u tlu, potrebne određene kiše tijekom brzog vegetativnog porasta koji se u nas odvija u drugoj polovici lipnja i u srpnju. Brzina rasta kukuruza u razdoblju brzog vegetativnog porasta najviše je povezana s temperaturama.
Uz porast i brzina razvoja odnosno brzina izgradnje metlice i klipa unutar biljke, u ovom razdoblju još više nego u ranom porastu ovisi o temperaturama. Što su temperature više i približavaju se onim najpovoljnijima (28 do 30 °C), kukuruz se brže razvija, a brzi vegetativni porast kraće mu traje i metličanje prije nastupa. Razni hibridi jako se razlikuju prema trajanju brzog vegetativnog porasta. Ukupna razlika može u našim krajevima iznositi više od mjesec dana pa najraniji hibridi metličaju krajem lipnja – početkom srpnja, a najkasniji krajem srpnja – početkom kolovoza. Duljina drugog dijela vegetacije od svilanja do zrelog zrna, slična je u svih hibrida.

Cvatnja kukuruza (prašenje i svilanje) i oplodnja - Za razliku od drugih žitarica i drugih naših važnih ratarskih kultura koje imaju dvospolne cvijetove u jednoj cvati, kukuruz ima jednospolne muške i ženske cvjetove koji su razdvojeni u posebnim cvatima. Muški cvjetovi nalaze se na metlici na vrhu biljke. Ženski su cvjetovi na klipu koji izbija na vrhu skraćene postrane grane (držak klipa) u pazuhu lista negdje na sredini visini stabljike. Ubrzo nakon izbijanja metlice iz vršnog lista, a nakon nekoliko dana dolazi do prašenja. prašnici izlaze iz cvjetova, pucaju i iz njih se rasipa pelud u velikoj količini i broju. Prašenje peluda započinje u sredini glavne grane metlice i širi se prema gore i dolje i na postrane grane. Ono obično traje 5 do 8 dana. Kako je nepoželjan strani pelud, usjev kukuruza mora biti udaljen od drugih usjeva kukuruza najmanje 200 metara, a nekada i više. Obično 2 do 3 dana nakon početka prašenja peluda pojavljuje se kroz komušinu svila (svilanje). Prvo izbija svila cvjetova s dna klipa, a zadnja s vrha klipa. Proces izbijanja svile u normalnim uvjetima traje 3 do 5 dana. Kukuruz je stranooplodna biljka. To znači, svile jedne biljke oplođuje pelud drugih biljaka unutar istog usjeva. Iako na toj biljci pri pojavi svile još traje prašenje peluda, ipak pelud drugih biljaka brže klija kroz svilu i obavi oplodnju.
Svila kukuruza obrasla je sitnim dlačicama, vlažna je i kada peludno zrnce padne na nju zadrži se i vrlo brzo počne klijati. Otprilike za 24 sata pelud proklija kroz čitavu svilu i u plodnici obavi oplodnju. Peludne jezgre spoje se s jajnim i drugim jezgrama u plodnici i nastaje novo zrno nastaje klica i ostali dijelovi zrna. U normalnim uvjetima svilanje i oplodnja traju oko 8 dana. Kratko razdoblje svilanja i oplodnje u životu kukuruza najosjetljivije je na vanjske i vremenske uvjete (visoke temperature i nedostatak vode – sušu) i na slabu ishranu, osobito glavnim biljnim hranivom – dušikom. Zbog slabije oplodnje smanjuje se broj zrna na klipu, što se ne može kasnije nadoknaditi nikakvim mjerama.
Dobru ishranu dušikom u fazi cvatnje postiže se pravilnom gnojidbom puno prije, uglavnom prije sjetve i oranja. Ako kukuruz jako trpi jer u tlu nema dovoljno pristupačnog dušika, on će to pokazati izgledom svojih listova. Listovi najprije postaju svjetlije zelene boje. Donji listovi počinju žutjeti na svom vrhu. To žućenje širi se u oblik slova V prema sredini listova. Na kraju listovi mogu postati potpuno žuti, a zatim se suše. Nedostatak dušika i znakovi tog nedostatka mogu se pojaviti i kada ima dosta dušika u tlu, ali nema dovoljno vode. Nedovoljno vlažno ili suho tlo ne znači samo manjak vode za kukuruz nego i manjak dušika.
Za normalnu cvatnju i dobru oplodnju biljaka kukuruza mora biti dobro opskrbljena vodom. Dobra opskrbljenost vodom pokazuje se jedrim izgledom listova i svježom svilom, bar u prijepodnevnim i kasnim podnevnim satima. Dobra opskrba vodom najviše ovisi o vlažnosti tla i vlažnosti zraka, a neizravno i o temperaturama. Vrlo toplo vrijeme s dnevnim temperaturama višim od 30 °C i osobito višim od 35 °C, suši zrak i tako povećava potrošnju vode u biljkama kukuruza. Ako je tlo dovoljno vlažno, od prethodnih oborina ili od kiša u vrijeme cvatnje ili ako se navodnjava, visoke temperature neće štetiti oplodnji klipova. Ako nema dovoljno vode u tlu, a vlada toplo i suho vrijeme kukuruz više gubi nego što uzima vode iz tla. U njemu se tada smanjuje sadržaj vode. Kad to smanjenje vode u biljci prijeđe određenu mjeru listovi venu, a svila postaje suha. Na suhoj svili pelud se ne zadržava, a ako i padne na nju, ne klija. Rezultat toga slabija je oplodnja klipova, manje stvorenih zrna na klipovima, a mogu se pojaviti i jalove biljke. Sve se to odražava na smanjenje prinosa.
Vrlo toplo, vruće i suho vrijeme prije izbijanja i u izbijanju metlice iz vršnog lista utječe na slabiju oplodnju. U jako izraženim slučajevima na primjer u našim južnim krajevima bez navodnjavanja, oplodnja može gotovo izostati i biljke ostaje jalove. Lisna se površina treba po mogućnosti zadržati do kraja vegetacije da bi kukuruz dao visok prinos zrna (LAI i LAD).
U vrijeme metličanja i svilanja kada se dakle na biljci nalaze razvijeni svi listovi, a zrna se tek stvaraju, vremenske nepogode u obliku tuče ili neki štetnici i bolesti koji mogu oštetiti lisnu površinu, najviše smanjuju prinos kukuruza.
Formiranje, nalijevanje i dozrijevanje zrna kukuruza
- Oplodnjom na klipu stvoreno zrno prolazi do svoje pune zrelosti nekoliko raznih stupnjeva. Svi dijelovi zrna i njegova ukupna masa ili drugim riječima, prinos zrna kukuruza izgradi se u 50 do 60 dana nakon oplodnje. U kasnih hibrida ovo je razdoblje neznatno dulje nego u ranih hibrida. Petnaest dana nakon oplodnje započinje uz daljnji razvoj klice naglo punjenje zrna hranjivim tvarima – šećerima, a zatim najviše škrobom. Zrno najprije izvana zadobiva žućkastu boju, a unutra je ispunjeno rijetkom i od prisutnog škroba bijelom tekućinom poput mlijeka. Zato se to stanje naziva mliječna zrelost. Na početku ove zrelosti u zrnu je puno vode (4/5 sadržaja zrna čini voda). Od početka mliječne zrelosti pa u slijedećih 35 do 40 dana traje nalijevanje zrna hranjivim tvarima.
Kako se u zrnu povećava količina hranjivih tvari, prije svega škroba tako mu se smanjuje voda. Sadržina zrna postaje sve gušća. Mliječna masa zrna prelazi u tjestastu masu, koja zatim počinje otvrdnjivati. Između tvrdog dijela na vrhu zrna i ostalog mekanog donjeg dijela postoji oštra granica. Ta se granica naziva mliječna crta zrna. Sazrijevanjem zrna ta se crta spušta prema donjem dijelu zrna odnosno oklasku. Mliječna crta najbolje se vidi na leđnoj strani zrna. Prema položaju mliječne crte na zrnu može se grubo procijeniti sadržaj vode u zrnu. Kad se mliječna crta tek pojavi na leđnoj strani ispod vrha zrna (to se obično događa oko 40 dana nakon oplodnje), voda u zrnu je oko 55%, a kada se nalazi na sredini zrna, 45%, a kada se spusti do dna zrna, 35% ili manje.


Određivanje sadržaja vode u zrnu.

Ako se kukuruz koristi za proizvodnju silaže cijele biljke, prema položaju mliječne crte može se odrediti najpovoljnije vrijeme sječe biljaka i njihovo siliranje. Sječu treba obaviti kada je mliječna crta ispod vrha zrna pa dok se ne spusti do sredine zrna. Spuštanjem mliječne crte na zrnu oklaska počinje se stvarati jedan tanki crni sloj odmah povrh dna zrna. Ona se stvori u nekoliko dana. Njegova pojava najsigurnij je znak da je zrno završilo rast i da je postiglo svoju najveću masu izraženu u suhoj tvari. Taj trenutak u razvoju zrna označava se kao fiziološka zrelost. Prinos zrna tada je izgrađen. Komušina tada nije više zelena, a stabljika i pojedini listovi mogu još biti zeleni.
Tijekom stvaranja i nalijevanja zrna kukuruz još uvije ima visoke potrebe za osnovnim biljnim hranivima, osobito za fosforom i dušikom. U normalno razvijenog kukuruza u kojega je korijenov sustav dobro razvijen u oraničnom sloju, obično nema problema s ishranom fosfora na većini tala. Dušik je često u naših proizvođača u manjku. Za stvaranje i izgradnju zrna kukuruz troši puno vode jer se to većim dijelom odvija u najtoplijem dijelu godine. Budući da je tada malo oborina, kukuruz se opskrbljuje vodom iz dubljih slojeva tla. Ako vlada manjak vode, jer je nema u dubljim slojevima, onda će u toplim danima kukuruz početi venuti. Za svaki dan s opaženim venjenjem listova rano ujutro prinos zrna se smanjuje za oko 3%. Zato određenim zahvatima treba poboljšati upijanje oborinskih voda i povećati rezerve vode u donjim slojevima tla, te smanjiti potrošnju vode za stvaranje svake jedinice prinosa.
To se postiže dubljim oranjem i drugim mjerama obrade tla kojima se čuva voda, gnojidba stajskim i mineralnim gnojivima, rana sjetva, dobro uništavanje korova i drugo.


Stvaranje crnog sloja na zrnu.

Pojava mraza u vrijeme dozrijevanja znači prekid vegetacije kukuruza. Već mali mrazevi (od -2 °C do -3 °C) u trajanju nekoliko sati oštećuju i uništavaju listove kukuruza. Mrazevi se obično pojavljuju nakon sredine listopada, kada je kukuruz iz normalnih rokova sjetve završio nalijevanje zrna odnosno izgradio svoj prinos. Jedino u rijetkim godinama kada se prvi mraz pojavi krajem rujna ili u samom početku listopada, mogu nastati male štete.
Zrelost kukuruza - Kad je izgrađen prinos zrna, a za što je najsigurniji znak pojava crnog sloja na dnu zrna, vode u zrnu u normalnim uvjetima dozrijevanja ima oko 35%. Pri toj vlazi kukuruz se može koristiti za proizvodnju vlažnog zrna ili vlažnog klipa za siliranje. Pobrani klipovi ili zrno se tada usitnjavaju i zatim siliraju određenim postupkom.Ako se kukuruz koristi za proizvodnju suhog zrna, što je sada najrašireniji način korištenja kukuruza u nas, vlažnost zrna oko 35% prevelika je za berbu. Vlažno zrno u berbi više se oštećuje i lomi, a povećavaju se i štete u samom procesu sušenja. Sve skupa umanjuje se vrijednost zrna kukuruza. Klipovi su u prosjeku vlažniji nego zrno. Takvi vlažni pobrani klipovi čuvanjem i prirodnim sušenjem u običnim koševima često lako popljesnive.
Za proizvodnju suhog zrna najpovoljniji trenutak za berbu ili tehnološka zrelost postiže se pri nižoj vlazi od one u fiziološkoj zrelosti kada se stvori crni sloj na dnu kukuruza. Ako se bere beračima ili kombajnom, tehnološka zrelost postiže se kada zrno ima 25 do 28% vode. Tada se dobivaju najviši prinosi uz najmanje gubitke i štete u berbi. Sušenje zrna u sušarama tada je ekonomično, a čuvanje klipova u koševima sigurno je od kvarenja. Ako se kukuruz bere ručno, vlaga zrna može biti i niža od 25 do 28%, ali treba računati na pojavu većeg broja polomljenih biljaka i na spontano ispadanje klipova iz komušine. Gubitak vode iz zrna nakon fiziološke pa do tehničke zrelosti, odnosno od oko 35% na 25 do 28% vode u zrnu, jako ovisi o vremenskim uvjetima. Suho i toplo vrijeme ubrzava sušenje zrna. U našim uvjetima treba proći 20 do 30 dana od fiziološke zrelosti da bi se postigla tehnološka zrelost hibrida. Tada bi kukuruz mogao biti pobran u tehnološkoj zrelosti pri povoljnoj vlazi zrna tijekom listopada.

Zahtjevi kukuruza prema klimatskim uvjetima i tlu

Kukuruz je toploljubljiva i na mraz osjetljiva kultura, koja učinkovito koristi vodu, no da bi dao dobar prinos potroši puno vode.
Toplina - Kukuruz potječe iz tropskih područja. Za klijanje i nicanje, rast i razvoj treba jako puno topline i stoga se kukuruz ubraja u termofilne biljke. Za kukuruz je važna temperatura zraka i tla danju i noću. Minimalna temperatura za klijanje sjemena iznosi 8 °C. Pri toj temperaturi klijanje je vrlo sporo pa se sa sjetvom počinje kada se tlo u sjetvenom sloju zagrije na više od 10 °C. Kukuruz može rasti ako je temperatura tla iznad 10 °C, a zraka iznad 13 °C. Ako se temperatura smanji ispod 10 °C, kukuruz prestaje rasti. Najčešće se to događa u kišnim i hladnim proljećima nakon nicanja kukuruza kada je smanjeno osvjetljenje. Kukuruz slabo podnosi temperature ispod ništice. Temperature niže od -1 °C redovito dovode do propadanja biljaka. Bolja kondicija biljaka, hranidba kalijem i fosforom povećava otpornost kukuruza na niske temperature. Ponekada temperature i do -3 °C ne oštete vegetativni vrh nego samo lisnu površinu, pa se takve biljke mogu oporaviti. Međutim, ako tako niske temperature dulje potraju biljke propadaju. Niske temperature, a posebno mrazevi u jesenjem razdoblju mogu usporiti sazrijevanje, prekinuti vegetaciju ili čak oštetiti klijavost zrna, što je vrlo opasno u proizvodnji sjemenskog kukuruza. Kukuruz je dosta otporan na visoke temperature. Ipak, temperature više od 35 °C u vrijeme cvatnje oštećuju peludna zrnca, pa ne mogu klijati, što smanjuje oplodnju, pa tako i prirod. Korijenov sustav najintenzivnije se razvija pri temperatura tla oko 23 do 25 °C, a nadzemni organi od 20 do 28 °C, ovisno o etapama razvoja kukuruza.
Svjetlost - Uz puno topline kukuruz treba i puno svjetlosti. Kukuruz je biljka kratkog dana, iako može dobro uspijevati i u uvjetima dužeg dana što mu omogućuje sortiment s kratkom vegetacijom i sposobnošću prilagođavanja. Međutim, za uspješan rast i razvoj kukuruza potrebna je određena kakvoća i intenzitet osvjetljenja. Kukuruz se sije u sve većim sklopovima pa se pitanje osvjetljenja zaoštrava. Bolje korištenje svjetlosti rješava se selekcijom hibrida s uspravnijim listovima, pa se tako manje zasjenjuju donji listovi.
Voda - Kukuruz ima nizak transpiracijski koeficijent (250-270), dobro razvijen korijenov sustav koji može crpiti vodu iz dubljih slojeva tla, posebno građene listove, koji mogu sakupljati i najmanju količinu vode, a u slučaju suše uvijaju se i tako smanjuju gubljenje vode preko lista. Sve ovo govori u prilog činjenici da kukuruz može dati visoke prirode, te nije čudno da se u sušnijim krajevima navodnjavanjem mogu postići vrlo visoki prirodi. Da bi sjeme kukuruza moglo početi klijati treba upiti oko 45% vode. Uz povoljnu temperaturu sjeme će brzo klijati i nicati pri vlažnosti tla od oko 70 do 80% od maksimalnog vodnog kapaciteta. Potrebe za vodom povećavaju se u vrijeme intenzivnog vegetativnog porasta, a najveće su neposredno pred metličanje i svilanje za vrijeme oplodnje i u početku nalijevanja zrna. Ako u ovom razdoblju vlada suša, a postoji mogućnost za navodnjavanje kukuruza treba obaviti navodnjavanje. Ekstremno suho tlo najčešće se javlja na laganim pjeskovitim tlima. Kad se vlažnost tla smanji ispod 10% od maksimalnog vodnog kapaciteta, kukuruz prestaje rasti.
Tlo - Kukuruz najbolje uspijeva na dubokim, plodnim i strukturnim tlima, slabo kisele ili neutralne reakcije, dobrog toplinskog, vodnog i zračnog režima. Nažalost, takvih tala ima malo, a to su uglavnom černozemi i dobra aluvijalna tla. Budući da se kukuruz sije na velikim površinama mora doći na lošija pa i na loša tla. Teška, zbijena, slabo propusna tla, povećane kiselosti, a ni suviše laka, te slabo plodna tla nisu prikladna za proizvodnju kukuruza. Tla nepovoljnih svojstava treba hidromelioracijama i agromelioracijama osposobiti za normalnu proizvodnju, jer se samo u takvim tlima korijenov sustav dobro razvija pa se potpuno ostvaruju učinci gnojidbe i povoljnih vremenskih uvjeta. Ako je kukuruz izložen pretjeranoj vlažnosti ili suši, ako je tlo siromašno i nepovoljnog mehaničkog sastava, proizvodnja kukuruza biti će smanjena, a u nepovoljnim klimatskim uvjetima i problematična. Na lošijim tlima agrotehnika mora biti dobro osmišljena, pravodobna i potpuna. Pravilnom obradom, gnojidbom i njegom mogu se postići zadovoljavajući rezultati.

Idealni klimatski uvjeti za kukuruz.

Utjecaj klimatskih činitelja na porast kukuruza

Razdoblje od sjetva do nicanja - Sjetvu kukuruza ne treba obaviti sve dok temperatura tla ne dostigne 12 °C. Da bi se smanjio negativan utjecaj niskih temperatura na brzinu nicanja potrebni je sijati kukuruz na lakim tlima 6-8 cm dubine, a na teškim tlima 3-5 cm, te na tresetnim 6-10 cm. Niz ispitivanja dokazuju da je donja granica klijanja kukuruza oko 8 °C. Da bi zrno otpočelo proces naklijavanja treba upiti 40-44% vode od svoje početne mase. Povišenjem vlažnosti tla počinje bubrenje sjemena koje se razmjerno ubrzava povećanjem vlage do 80% poljskog vodnog kapaciteta, a u uskoj povezanosti sa temperaturnim režimom tla. Minimalne temperature za sjetvu smatraju se temperature od 10-12 °C s minimalnom vlagom tla od 15 l/m2 produktivne vlage na dubini sjetvenog sloja od 0-10 cm. U takvim uvjetima klijanje počinje nakon 7 do 9 dana.
U Hrvatskoj se kukuruz najviše uzgaja u ravničarskom krajevima Slavonije i Baranje, zatim u porječjima Drave, Mure i Save, te u središnjem kontinentalnom dijelu i brdskim krajevima koji nisu visoki (do oko 400 m nadmorske visine). U glavnim područjima uzgajanja kukuruza bezmrazno razdoblje dulje je od 5,5 mjeseci, što je prvi dobar uvjet za njegovo uzgajanje. U tom razdoblju zbroj toplinskih jedinica na zapadu zemlje (u Zagrebu) jest 1.300, a na istoku (u Osijeku) 1.500. Taj podatak govori da se u zapadnim krajevima mogu uzgajati srednje rani, a u istočnim srednje kasni i kasni hibridi kukuruza iz vegetacijskih skupina 400 do 600 (manje 700). U tim skupinama danas su na raspolaganju najrodniji hibridi. U našim uvjetima (Istočna Slavonija), navedene temperature nastupaju u travnju (najčešće 15.-20. IV), a sjetva u ovo vrijeme daje najbolje rezultate.
Razdoblje nicanje-metličanje - Utjecaj temperature za intenzivni porast biljke je od velikog značaja. Da bi kukuruz počeo intenzivnije rasti, temperatura zraka mora biti veća od 13 °C. Prema dosadašnjim spoznajama, granična temperatura za većinu naših hibrida može se smatrati 10 °C, a za neke hibride i 12 °C. Što je biljka mlađa, a razdoblje niskih temperatura duže te što je tlo vlažnije iznad optimuma, to su povrede i oštećenja mlade biljke veće. U ovoj fazi kukuruz može podnijeti i kratkotrajne mrazeve (-2-3 °C) uz djelomično ili potpuno oštećenje vidljive lisne mase. Ukoliko nije oštećen vegetacijski vrh (konus rasta), takve biljke se uz zastoj u rastu i oporavljaju. Isto tako i previsoke temperature u ovoj fazi djeluju štetno na brzinu razvoja u ovom razdoblju. Najintenzivniji razvoj korjenove mase je kod temperature tla od 24 °C. Za intenzivniji rast nadzemnih dijelova biljke u ranoj fazi vegetativnog razvoja, optimalna temperatura tla je oko 20 °C, a u fazi brzog vegetativnog porasta oko 28 °C.
Razdoblje metličanje-svilanje - Nakon formiranja metlice, utjecaj temperature na rast biljke nije od većeg značaja, kao što je u razdoblju do metličanja. Visoke temperature (30-35 °C) u fazama svilanje i oplodnje djeluju na sušenje svile i abortivnost polena, što rezultira slabijom oplodnjom i nedovoljno razvijenim zrnom (manja masa 1.000 zrna).
Razdoblje oplodnja-zrioba - Prvi dio ovog razdoblja sastoji se od brzog porasta omotača klipa, oklaska i zrna te se može nazvati razdoblje formiranja zrna. Fotosinteza u ovom razdoblju vrši se normalno, izuzev u slučaju sušnosti ili pomanjkanja hraniva. Klimatski uvjeti ovog razdoblja utječu na brzinu sušenja, odnosno gubitak vode iz zrna i stabljike. Niske temperature i mrazevi pri kraju dozrijevanja mogu prouzročiti izvjesne štete, posebice na sjemenskom kukuruzu. Prema Vasiću (1986), Vučiću (1987), Tomiću (1988) te Wallace-Bressmanu (citirano prema Tomiću, 1988.) i Jurišiću (1995.) najveće potrebe za vodom podudaraju se za srednje kasne i kasne hibride upravo sa navedenim razdobljima, a nedostatak vode u ovim fazama značio je i smanjenje prinosa zrna. Nadalje, kukuruz zahtjeva održavanje visokog sadržaja vlažnosti tla tijekom vegetacije. Veći broj autora utvrdio je potrebite količine oborina u različitim klimatskim uvjetima, te su iz tih razloga utvrđene potrebe za vodom u odgovarajućem razdoblju. Najveće potrebe za vodom podudaraju se za srednje kasne i kasne hibride upravo u razdoblju predmetličanje, svilanje i fazi formiranja zrna, što je u skladu sa spoznajom većine autora koji su došli do sličnih zaključaka za “kritično razdoblje”.


Potrebe kukuruza za vodom tijekom vegetacije u različitim klimatskim uvjetima (prosječne vrijednosti-trogodišnja razdoblja).

Za područje Vinkovaca (Istočna Slavonija), izrađen je klimagram prema Walteru za četrdesetrogodišnje razdoblje. Klimagram prikazuje na jednostavan, vizualan način klimatske prilike. U njima je sadržane dvije osnovne karakteristike klime: -pojava vlažnih i sušnih razdoblja.


Klimagram prema Walteru za razdoblje od 1951.-1994. godine (Vinkovci Agrometeorološka postaja).

Pored mjerenja i praćenja dinamike trenutačne vlage tla tijekom vegetacije, od izuzetnog značaja je i utvrđivanje bilance vode u tlu. Praktična vrijednost ovakve bilance ogleda se u tome što kvantificira viškove (manjkove) vode u tlu, a što čini podlogu projektima navodnjavanja ili hidromelioracija..

Mogućnost utvrđivanja vremena sazrijevanja kukuruza
Kolebanja u sazrijevanju kukuruza, uvjetovana su različitim klimatskim uvjetima u različitim proizvodnim područjima, kao i različitim uvjetima u istom proizvodnom području u različitim godinama. Mnogi autori u svijetu i kod nas pokušali su dati određene metodologije i načine u cilju utvrđivanja vremena sazrijevanja kukuruza. Pored meteoroloških uvjeta ove metodologije se zasnivaju i na fenološkim podacima razvoja kukuruza. Ovakvim metodama omogućuje se odrediti unaprijed područja za proizvodnju hibrida pojedinih grupa sazrijevanja, kao i za proizvodnju sjemenskog kukuruza.
Budući da je izračunavanje i mjerenje potrebne topline komplicirano, za široku praksu uzimaju se u zamjenu sume aktivnih i sume efektivnih temperatura tijekom vegetacije. Suma aktivnih temperatura čini zbroj srednjih dnevnih temperatura zraka za vrijeme aktivnog porasta od početnog pa do završnog stadija razvoja biljke (sjetva-sazrijevanje). Općenito za jarine, toplinska suma računa se od trenutka nastupa temperature tzv. biološkog minimuma (nakon sjetve), sve do pada temperatura na biološki minimum (prije berbe). Suma efektivnih temperatura za razliku od aktivnih, predstavlja također aktivne temperature, ali umanjene za veličinu biološkog minimuma. primjer: temperatura klijanja iznosi 10 °C. Uzima se na primjer da je jedan od dana u fazi klijanja bio 15 °C. Kao aktivna temperatura računa se 15 °C, dok se kao efektivna temperatura računa samo 5 °C, odnosno aktivna temperatura umanjena za biološki minimum. Zbrajanjem aktivnih i efektivnih temperatura za svaki dan aktivne vegetacije biljke dobiju se sume temperatura.
Kulture ne završavaju vegetaciju, dok ne “nakupe” određeni kvantum topline, odnosno sumu temperatura. Na osnovu toga može se prognozirati datum pojave određene fenofaze razvoja biljke, a uvažavajući i ostale čimbenike važne za pojavu i protjecanje fenoloških faza (svjetlost, vlaga, gnojidba i drugo). Mjesečne sume temperatura računaju se množenjem srednje mjesečne temperature zraka i broja dana u mjesecu. Biološki minimumi za kukuruz je u fazi klijanja 10-11 °C, formiranje vegetativnih organa 10-11 °C, formiranje generativnih organa i cvatnja 12-15 °C te razvijanje plodova i sazrijevanje 12-10 °C.
S obzirom na značaj kukuruza u poljodjelstvu Istočne Hrvatske (Slavonija i Baranja), na čijem se području sije oko 200.000 ha godišnje, računanje sume efektivnih temperatura za kukuruz od velike je važnosti. Ove jedinice imaju svoju praktičnu primjenu u svijetu najpoznatijih proizvođača kukuruza (SAD i Kanada), gdje su ovi pokazatelji vrlo korisni pri određivanju rajonizacije hibrida, odnosno FAO grupa zrelosti.
Danas u svijetu najraširenije su dvije metode izračuna efektivnih temperatura za kukuruz ili sume toplinskih jedinica: 1. Izračun GDU jedinica (GROWING DEGREE UNITS), više korišten u SAD i 2. Izračun CHU jedinica (CORN HEAT UNITS), više korišten u Kanadi. Izračun GDU jedinica vrši se na bazi sume maksimalne i minimalne temperature, podijeljene sa dva i umanjene za 10:

Uzima se da su temperature ispod 10 °C kao 10, a ako su veće od 30, kao da su bile 30 °C. Za svaki dan vegetacije izračunavaju se GDU jedinice i zbroje za sve dane vegetacije. Postavlja se pitanje do kojeg trenutka u jesen treba računati toplinske jedinice. Trenutno postoje dva kriterija: 1) Vlaga zrna 30-35% i 2) Pojava “crnog sloja” na 50% zrna, koji se javlja na pupčanoj strani zrna, između klice i omotača zrna. Ovo predstavlja znak fiziološke zrelosti. Izračunata je suma efektivnih toplinskih jedinica (GDU), za IV-X mjesec (ne vodeći računa o datumu sjetve i datumu zrelosti), prema Gilmoreu i Rogersu, 1950 za kukuruz u četrdesetogodišnjem razdoblju na području Vinkovaca. Dane su vrijednosti, usporedive sa 1993 i 1994. godinom. (Jurišić i Petrić, 1995). Na osnovu navedenih suma toplinskih jedinica moguće je izvršiti mikro i makrorajonizaciju, kako prema FAO grupama, tako i izbor hibrida i unutar FAO grupe za svako agroekološko područje. I na kraju, ako postoje podaci o zahtjevu pojedinog hibrida ili FAO grupe na sumu toplinskih jedinica i klimatski podaci nekog područja, moguće je relativno precizno odrediti prikladnost uzgoja danog hibrida ili FAO grupe u tom području. Nadalje, praćenjem vremenskih prilika na sumu toplinskih jedinica, može se teorijski izračunati pojava neke fenofaze, a time posredno i vrijeme berbe.


Sume efektivnih °C (prema Gilmoreu i Rogersu 1950) za vegetacijsko razdoblje 1993. i 1994. godine u odnosu na prosjek od 1953.-1993. godine za područje Vinkovaca.

Ovakav pristup sa biološko-ekološkog aspekta, omogućuje rajonizaciju FAO grupa u nekom ekosistemu, budući da podaci iz proizvodnje ove važne kulture ukazuju na neprikladnu rajonizaciju hibrida kukuruza, što ima za posljedicu nepotpuno sazrijevanje hibrida (povećani troškovi energije sušenja, podložnost bolestima, pad kvalitete zrna i drugo).

Karakteristike hibrida kukuruza prema potrebama za sumom toplinskih jedinica za razne FAO grupe.

Zahtjevi prema CO2
U procesu fotosinteze stvara se primarna organska tvar od CO2 i vode uz djelovanje svjetlosne energije sunca. Atmosfera je glavni izvor odakle se biljke opskrbljuju s CO2, a respiracija tla kao izvor CO2 je od manjeg značaja. Biljke mogu uzimati CO2 i preko korijena. Oslobađanje CO2 iz tla posljedica je disanja mikroorganizama i korijena biljaka, pa ukoliko su povoljniji uvjeti za njihov razvoj utoliko su i veće količine CO2 oslobođenog iz tla. Prema tome, unošenjem mineralnih i organskih gnojiva, obradom, povoljnim stanjem vlage u tlu, što se u nekim područjima može osigurati navodnjavanjem, te pri povoljnim temperaturnim prilikama se povećava respiracija tla. Sklop ne smije biti suviše velik, jer kod pregustog usjeva ne dolazi do intenzivne izmjene zraka u samom usjevu. Potrebno je nastojati da izmjena zraka tijekom dana ne ide samo s površine usjeva nego da ona bude intenzivna i unutar usjeva. Prema tome CO2 ne mora biti ograničavajući činitelj visoke proizvodnje kada se osiguraju svi uvjeti za nesmetanu apsorpciju CO2.

 

 

Agrotehničke mjere

Plodored
Kukuruz se sije na velikim površinama, pa u suženoj strukturi proizvodnje dolazi u užem plodoredu ili čak u monokulturi. Kukuruz je tolerantan na uzgoj u monokulturi. Kukuruz bolje podnosi monokulturu ili uzgoj u užem plodoredu od drugih žitarica, on će pri uzgoju u plodoredu dati veći prirod i to veći što je veći vremenski razmak u kojem se vraća kukuruz na istu površinu. Kukuruz treba obvezatno uzgajati u plodoredu, jer se tako bolje koristi potencijalna plodnost tla, smanjuje se napad bolesti, štetnika i korova, uključuje se raznovrsnost obrade tla, pravilno stvaranje kompleksa kultura i bolje se koristi radna snaga i mehanizacija i drugo. Dobre predkulture za kukuruz jesu jednogodišnje i višegodišnje leguminoze, krumpir, šećerna repa, suncokret, uljana repica pa i strne žitarice. Kukuruz se može sijati u postrnoj sjetvi, nakon ranih predkultura. Rani hibridi s kratkom vegetacijom mogu u postrnoj sjetvi dati zrno ili silažnu masu. Postrni kukuruz može se sijati nakon uljane repice, graška, ječma i ranih krmnih kultura. Uspjeh u proizvodnji kukuruza u postrnoj sjetvi ovisi ponajviše o količini i rasporedu oborina tijekom ljetnog razdoblja. Ako postoji mogućnost navodnjavanja, takva je proizvodnja prilično sigurna.
Kukuruz kao predkultura drugim kulturama može biti dobar, ali i loš. Loš je ako se kasno bere, posebno u jesenima s puno kiše. Tada se tlo teško i loše obrađuje ili čak ostane neobrađeno do proljeća. Kukuruz ostavlja veliku vegetativnu masu (stabljika, list, korijenov sustav) koja jako otežava obradu i smanjuje kakvoću obrade tla. Herbicidi kojima se suzbijaju korovi u kukuruzu mogu biti štetni za iduću kulturu, pogotovo ako se herbicidi nisu potpuno razgradili. Karakteristika naše poljoprivredne proizvodnje je da se kukuruz i pšenica, kao dvije najraširenije kulture najčešće smjenjuju pa bi se moglo zaključiti da je veći postotak površina dvopolje. Međutim, kukuruz dolazi u tropolju i četveropolju. Kukuruz je kultura koja se dobro podnosi sa svim ostalim ratarskim i drugim kulturama. Zato se s njima može izmjenjivati na istoj parceli 2 do 3 godine uzastopno, a negdje i znatno dulji niz godina. Kada i zašto je potrebno kukuruz izmjenjivati s drugim kulturama, a kada se može uzgajati određeni broj godina zaredom na istoj parceli, ovisi o mnogim čimbenicima.
U dvopolju ozimo strno žito u većini slučajeva dobar je predusjev za kukuruz, jer omogućuje višefaznu obradu i cjelovitu gnojidbu za kukuruz. U vlažnijim godinama ili uz osigurano navodnjavanje mogu se nakon žetve strnih žita zasijati postrni usjevi, a naročito rani hibridi kukuruza vegetacijskih grupa 100, 200, 300 namijenjeni za ljudsku ili stočnu hranu. U tropoljnom plodoredu kukuruz može doći 1-2 puta. Njegovo učešće koleba se od 33 do 36% površina plodoreda.
U intenzivnom tropolju mogu biti slijedeće kombinacije:

A) 1 – Polje – okopavina (kukuruz);
2 – Polje – strna žita;
3 – Polje – strna žita;
B) 1 – Polje – okopavina (kukuruz);
2 – Polje zrnata leguminoza;
3 – Ozima strna žita;
C) 1 – Polje – okopavina (kukuruz);
2 – Polje – okopavina (kukuruz);
3 – Polje – ozima strna žita;

Četveropolje ili pravi norfološki plodored odgovara potrebama proizvodnje kvalitetne krme na oranicama:
1- Polje – okopavina (kukuruz);
2- Polje – jara strna žita ili leguminoza za zrno;
3- Polje – djetelina čista ili s travama;
4- Polje – ozima strna žita;

U okopavinskom četveropolju situacija je slijedeća:
1- Polje – okopavina (kukuruz);
2- Polje – jara strna žita ili leguminoza za zrno;
3- Polje – okopavina (kukuruz);
4- Polje – ozima strna žita;

Okopavinsko četveropolje odgovara za plodna tla i za gospodarstva koja ne moraju na oranici proizvoditi voluminoznu krmu, odnosno specijalizirano gospodarstvo za proizvodnju strnih žita i kukuruza odnosno industrijskog bilja.
Izmjena kukuruza i drugih kultura na istoj parceli pri čemu se kukuruz sije svake druge, treće ili četvrte godine, a ponekad i nakon još većeg broja godina, praksa je posebno važna u slabim agrotehničkim uvjetima. To znači u reduciranim uvjetima kada se plitko ore, malo ili nikako ne primjenjuju mineralna gnojiva i zaštitna sredstva. Tada je za kakav-takav uspjeh proizvodnje važno tlo održavati u što plodnijem prirodnom stanju, što boljom strukturom, sadržajem organske tvari i biljnih hraniva u njoj. Tome osobito pomaže uzgoj višegodišnjih lepirnjača (lucerne i djeteline) samih ili u smjesi s višegodišnjim travama. Jednogodišnje lepirnjače (soja, bob, grašak, grahorice i druge) mogu obogatiti tlo glavnim biljnim hranivom dušikom. Tada se izmjenom kukuruza i drugih kultura prekida razvojni ciklus određenih štetnika i bolesti. Time se oni šire u tlu i manje napadaju kukuruz. Isto vrijedi za korove. U kukuruzu rastu njegovi tipični korovi, drukčiji nego korovi i pšenici, a pogotovo se razlikuju od korova u višegodišnjim krmnim kulturama. Što se više drugih kultura različitog načina uzgajanja izmjenjuje s kukuruzom to se u kukuruzu manje šire njegovi opasni korovi.
Mijenjanje kukuruza kao širokoredne kulture s kulturama guste sjetve, kao što su prave žitarice, uljana repica, višegodišnje krmne kulture, potrebno je na terenima blagog nagiba na kojima se još može odvijati rataraska proizvodnja. Uz poseban način uzgoja uz pojaseve smanjenu obradu tla ili izravnu sjetvu u uništenu tratinu i uz rjeđe vraćanje kukuruza na istu površinu, nagnuti tereni bolje se čuvaju od odnošenja tla vodom.
Izmjenjivanjem kukuruza s raznim kulturama na više parcela istodobno tako da se u istoj godini na svakoj parceli nalazi druga kultura, važno je jer se tako smanjuju štete u vrlo nepovoljnim godinama. Jaka suša i vrlo toplo vrijeme sredinom ljeta može jako smanjiti prinos kukuruza. Rijetko koja godina vremenski je nepovoljna za sve kulture koje se izmjenjuju na raznim parcelama. Na kraju izmjenjivanjem kukuruza i drugih kultura na više parcela istodobno, bolje se raspoređuju radovi u polju.
Kukuruz i pšenica u nas su najraširenije kulture pa se zato one najčešće izmjenjuju na parcelama. To je poznati uzgoj u dvopolju. Izmjenjivanje kukuruza i pšenice može se proširiti s jednogodišnjom lepirnjačom, prije svega visokovrijednom sojom. Tada se kukuruz vraća na istu parcelu svake treće godine. U izmjenjivanju s kukuruzom još mogu biti uključene šećerna repa, suncokret, uljana repica, krumpir i druge kulture. One se rjeđe vraćaju na istu površinu, a kukuruz opet može svake druge ili treće godine. Jedino nakon višegodišnjih krmnih kultura kukuruz se vraća na istu parcelu nakon 4 do 5 godina. Kad se kukuruz izmjenjuje s drugim kulturama treba znati dobre i slabe strane tih kultura kao izravnih predusjeva kukuruzu.
Pšenica i druge strne žitarice dobar su predusjev kukuruzu kada se sva obrada tla i cjelovita gnojidba može izvesti u pravo vrijeme. U vlažnijim krajevima poslije pšenica može se s dosta uspjeha uzgajati neki ljetni međuusjev za ljudsku ili stočnu ishranu ili za zaoravanje zelene mase na jesen. U sušnijim krajevima u nas u Slavoniji i Baranji, rizičan je uzgoj međuusjeva bez navodnjavanja. Pšenica i kukuruz mogu imati neke zajedničke korove. Takav opasan korov jest višegodišnji korov slak, koji se razmnožava podzemnim dijelovima.
Uljana repica kao predusjev ima iste prednosti kao pšenica. Osim toga, ona dobro guši sve korove i ostavlja čisto polje. Poslije žetve ostavlja veliku masu svoje slame, koja je dosta bogata itako poboljšava plodnost tla. Svojim dubokim korijenom dobro rahli tlo. Zbog svih tih razloga drži se jednim od najboljih predusjeva za kukuruz.
Sve jednogodišnje lepirnjače (soja, bob, grašak, grahorica i druge), dobar su predusjev kukuruz, jer se rano skidaju pa se obrada tla može izvesti na vrijeme. Ako im se na korijenu razviju kvržice i u njima bakterije koji uzimaju dušik iz zraka, onda se zaoravanjem njihovih žetvenih ostataka obogaćuje tlo ovim hranivom. I suncokret rano napušta tlo, pa je zbog moguće rane obrade tla povoljan predusjev za kukuruz.
Šećerna repa je dobar predusjev kukuruzu jer se ona prije svega uzgaja na najboljim parcelama, a zatim duboko obrađuje i dobro gnoji. Jedini je nedostatak ako se korijen ne izvadi dovoljno rano nego kasno na jesen po vlažnom vremenu i blatnjavom tlu. Tad se tlo jako ugazi, kvari mu se struktura, a obrada tla za kukuruz teška je i nekvalitetna. Budući da poslije vađenja šećerne repe ostaje velika biljna masa glava korijena s lišćem prije oranja za kukuruz treba tu masu jednolično razbacati.
Višegodišnje lepirnjače – lucerna ili djetelina popravlja tlo i obogaćuje tlo organskom masom i hranivima. Dobri su predusjevi za kukuruz pogotovo na plodnim tlu u povoljnom klimatu. U nedovoljno vlažnim krajevima (naši istočni dijelovi zemlje) zbog velike potrošnje vode lucerna može jako isušiti tlo u dubokom profilu. To se odražava na teškoj obradi tla, a osobito ako se ona kojim slučajem obavlja na proljeće. Poslije višegodišnjih lepirnjača i njihovih smjesa s travama posebnu pozornost treba obratiti na zemljišne štetnike – žičnjake. Oni se mogu toliko raširiti, da bez dobre zaštite primjenom odgovarajućih zaštitnih sredstava oštete i izazovu ugibanje velikog broja mladih biljčica kukuruza i tako znatno smanje prinos. Kukuruz je kultura koja može doći kao prvi usjev na krčevine i nakon preoravanja stalnih travnjaka i pašnjaka.

Ponovljeni i dugotrajni uzgoj kukuruza te monokultura
Visoki stupanj tolerancije kukuruza u plodoredu omogućuje njegovo češće ponavljanje pa i klasičnu monokulturu. Neka ispitivanja ističu mogućnost opadanja prinosa u ponovljenom uzgoju pogotovo u monokulturi. Pri uzgoju kukuruza u ponovljenom uzgoju treba suzbiti sve moguće negativne utjecaje na pad prinosa kao što su pravilan izbor hibrida, gnojidba, obrada tla, a naročito je važna racionalna i efikasna biljna zaštita. Treba napomenuti da teška mineralna tla u hladno-vlažnom klimatu s neriješenim vodozračnim režimom narušava fizikalna svojstva tla. Takva tla nisu pogodna ni za ponovljeni uzgoj kukuruza, a kamoli za monokulturu. Uzastopno uzgajanje kukuruza u nas poznato je poslije pšenice, a neprekidno na poplavnim terenima uz rijeke i kraškim poljima. To su «vječna» kukuruzna polja.
Potreba za ponovljenim ili dugotrajnim uzgojem kukuruza javlja se kada se kukuruz može dobro prodati ili kada ga treba puno za vlastito stočarstvo. Prednost takvog uzgajanja jest da se trebaju nabaviti samo strojevi potrebni u proizvodnji kukuruza ili u proizvodnji malog broja kultura koje se izmjenjuju, te ostaje više slobodnog vremena za druge aktivnosti izvan ratarstva. Dobar uspjeh ponovljenog, a osobito dugotrajnog uzgajanja kukuruza na istoj parceli, može se polučiti prije svega na ravnim terenima i terenima malog (3-5%) nagiba, te na tlu dobrih svojstava. Srednje teška ilovasta, plodna, duboka i propusna tla pogodna su za takav način uzgajanja.
Parcele jako zakorovljene opasnim višegodišnjim korovom koji se u kukuruzu teško uništavaju i uz primjenu herbicida (divlji sirak, zubača, pirika i neki drugi) nisu za uzgoj kukuruza u dvije ili više godina uzastopno. Osim obilne gnojidbe mineralnim gnojivima, dobre zaštite od korova primjenom odgovarajućeg herbicida za dobar uspjeh ponovljenog, a osobito dugotrajnog uzgoja kukuruza na istoj parceli potrebno je duboko orati (do 30 cm ili više), da bi se kukuruzovina potpuno zaorala. Potrebno je dodati 80 kg/ha dušika najbolje u obliku uree prije zaoravanja kukuruzovine. Time se ubrzava razgradnja kukuruzovine koju izvode mikroorganizmi tla i izbjegava se «borba» između njih i usjeva kukuruza za dušik u kasnom proljetnom razdoblju. Potrebno je sijati ne jedan, nego više hibrida koji se razlikuju u duljini vegetacije da bi se smanjio rizik od vremenskih nepogoda.
Posljednjih godina sve više se povećava zahtjev za proizvodnju kukuruza u monokulturi. Danas se smatra da je proizvodnja kukuruza u monokulturi uspješna zahvaljujući mehanizaciji, velikom izboru hibrida raznih vegetacijskih grupa, efikasnoj borbi protiv bolesti, štetnika i korova. Kod uzgoja kukuruza u monokulturi obrada tla dobiva poseban značaj. Jedan od problema koji se pojavljuju kod uzgoja kukuruza u monokulturi je i pitanje kakve promjene nastaju u tlu i da li se pogoršavaju fizikalne – kemijske i biološke konstante plodnosti tla. Za proizvodnju kukuruza u monokulturi moraju biti izabrane u prvom redu ravne površine. Više odgovaraju lakša, humusna i propusna tla kao i tereni koji su tek meliorirani, odnosno sistematizirani, kao i oni tereni u blizini vodotoka koji su zbog podzemnih voda nesigurni za ozime i višegodišnje kulture dubokog korijenja.

Sjetva

Obrada i priprema tla za sjetvu
U osnovnoj obradi tla za kukuruz posebno je važno: optimalna dubina osnovne obrade i alati za izvođenje osnovne obrade. Dopunska obrada tla dalje preuzima zadatak dovršenja obrade u smislu stvaranja povoljnog supstrata za sjetvu kukuruza. Osnovna obrada tla u pravilu mora se izvršiti u ljetno jesenskom razdoblju, a u izuzetnim uvjetima u proljeće. Obradom tla do određene dubine, razbijanjem nepropusnog sloja, rahljenjem i miješanjem tlo se čini zračnijim i toplijim, što uvjetuje normalan rast i funkcioniranje korijenovog sustava. Tlo duboko zahvaćeno obradom u stanju je primiti znatne količine «zimske vlage» koja je sakupljena tijekom jeseni i zime za ljetno razdoblje vegetacije kukuruza.
Tijekom ljeta prije dublje obrade tla nakon skidanja predusjeva tlo se plitko obrađuje da se radikalno smanji preveliki gubitak vode, obnovi mikrobiološka aktivnost tla i da se potaknu procesi «zrenja tla». Ova obrada ima i zadatak provokacije korova na nicanje. Tijekom zime niske temperature djeluju vrlo dobro na srednje teška i teška tla izmrzavanjem površinskog sloja. Popravljanje strukture mrazevima može biti efektna pojava na tlima jako kapilarnog uspona i vrlo vlažno-hladnog proljeća, ako nema viška vode. U vlažno-hladnim proljećima i ljetima nije primaran problem gubitka vode već obrnuto, jer postoji povremen ili trajan nedostatak topline uz češće nagomilavanje vode. Takva konstelacija klimatskih i istovremeno edafskih faktora utječe nepovoljno na porast kukuruza. Obrada tla u takvim uvjetima do određenih granica usmjerava se na zagrijavanje i prozračivanje tla. Osnovna obrada tla ima zadatak pripremiti najpovoljniji supstrat za normalne procese rasta i razvoja biljke kukuruza od faze klijanja, nicanja, razvoja korijenja i nadzemnih organa biljke. Osnovno pitanje je dubina obrade tla za kukuruz.
U pogledu dubine obrade proizlazi da se najveća masa korijenovog sustava nalazi do 30 cm dubine, što bi upućivalo da se i dubina osnovne obrade vrši do 30 cm. Ako je tlo prirodno duboko i propusno, vodni režim tla povoljan, a isto tako i klima, onda će svakako zadovoljiti obrada do 30 cm dubine. Međutim, ako tlo ima nekih nedostataka u fizičkim svojstvima primjerice jedan teže ili više teže nepropusnih slojeva, humidnu klimu ili dolazi do nakupljanja vode biti će neophodno zahvatiti osnovnom obradom i dublje od 30 cm. Dublja obrada (preko 30 cm) može imati opravdanja i tamo gdje su tla teža i dobro vežu vodu. Kukuruz nije kultura koja zahtjeva duboku obradu. Pokusi su pokazali da u vlažnijim područjima i uvjetima navodnjavanja obrada se može izvoditi i samo tanjuranjem uz upotrebu nešto većih količina mineralnih hraniva, ali se ipak sigurniji rezultati postižu oranjem na 15 cm. U redovnoj proizvodnji bez navodnjavanja u sušim uvjetima klime, dubina obrade za kukuruz na černozemu treba se kretati od 30-35 cm.
Iz svega proizlazi da se za najveći dio proizvodnih područja u našoj zemlji optimalna dubina za kukuruz kreće od 25-30 cm. Dublje oranje, naročito na normalnim tlima i u klimatski povoljnijim godinama ne daje ekonomski opravdano povećanje prinosa. Međutim, u interesu ekonomičnije proizvodnje treba imati u vidu da kukuruz povoljno reagira na produženo djelovanje duboke obrade obavljene pod predusjev, jer su na černozemu dobiveni zadovoljavajući rezultati i sa plićom obradom.
Eventualno dubinsko rahljenje tla može se izvesti samo u vrijeme kada su donji slojevi tla dovoljno suhi, a to je ljeto i rana jesen dok se uobičajeno oranje može izvesti u ljetno-jesenskom i izuzetno u proljetnom razdoblju. Na težim tlima u kontinentalnoj klimi kao i na mediteranskom području sigurno ima prednost oranje u ljetno-jesenskom razdoblju, čija se prednost posebno ističe u pojavi sušnih godina. Oranje ljeti može biti izvršeno nakon plitke obrade (prašenje), a u jesen dovoljno rano do pune dubine (25-30 cm). Smatra se da je ljetno-jesensko oranje preporučljivo na procjednim i teškim tlima. Vrijeme izvođenja ovakvog sustava obrade je od srpnja do listopada. Ljetno oranje za kukuruz je povezano i sa zaoravanjem stajskog gnoja. Ljeti ili u jesen ne smiju se orati ona tla koja su podložna eroziji vodom (nagnuti tereni) ili vjetrom.
Predsjetvena priprema tla - Posebni značaj u dopunskoj «proljetnoj» obradi tla ima priprema sjetvenog sloja. Za kukuruz vrijedi provjereno agrotehničko pravilo da sjeme mora imati «tvrdu postelju, a mek pokrivač». Na tlima bogatim česticama praha stvara se površinska pokorica koja ometa normalno izbijanje klice pa je potrebno izvršiti razbijanje pokorice rotirajućim oruđima. Da bi se umanjila mogućnost pojave jače pokorice glinasta tla obrađuju
se finije, a praškasta grublje. U predsjetvenoj obradi treba izbjeći obradu zbog stvaranja zbijenog sloja u zoni smještaja sjemena odnosno ako se takvo mokro tlo nakon obrade površinski osuši stvaraju se velike grude (buse). U suvremenoj tehnologiji postoje alati različite konstrukcije za pripremu sjetvenog sloja koji za kukuruz iznosi 8-10 cm, što omogućuje jednolično sjemena.
Reducirana i minimalna obrada tla - Standardni (klasični) sustavi obrade tla za kukuruz u kojem je uključeno duboko oranje lemešnim plugom i veći broj drugih odvojenih operacija obrade imaju svoje prednosti, ali i nedostatke. Jedan od najvećih nedostataka je visoki udjel troškova obrade tla u ukupnim troškovima proizvodnje. Oni mogu iznositi do 1/3 od ukupnih troškova. Daljnji nedostatak povezan je s velikim brojem odvojenih prolaza preko tla. Erozija vodom naročito na nagnutim terenima pri primjeni standardnih sustava obrade može biti velika i znatno utjecati na smanjenje prinosa te sveopću plodnost i produktivnost tla. Isto vrijedi za eroziju vjetrom. Duboka i česta obrada znatno ubrzava oksidaciju, a time i mineralizaciju humusa i njegovo smanjenje u tlu. Operacije obrade su uglavnom odvojene od drugih agrotehničkih zahvata – gnojidbe, sjetve ili primjene pesticida – što dalje uvjetuje povećanje prolaza preko tla povećanje troškova. Svi navedeni nedostaci, a naročito prvo navedeni odnosno veliki troškovi standardnih sustava obrade razlog su da se obrada tla pojednostavi, reducira ili minimalizira sve dotle da se sva obrada zajedno sa sjetvom, gnojidbom i primjenom pesticida provede u jednom prolazu preko tla. To je uzgoj kukuruza bez obrade.
Svi sustavi reducirane i minimalne obrade tla za kukuruz mogu se podijeliti:
1. Sustavi u kojima je uključeno oranje lemešnim plugom;
2. Sustavi u kojima se osnovna obrada ne vrši lemešnim plugom, već drugim alatima ili se uopće ne provodi;
Za našu proizvodnju kukuruza od interesa je poznavanje rezultata istraživanja i vrijednosti pojedinih sustava reducirane i minimalne obrade tla. Danas se teži smanjenju troškova proizvodnje, a prije svega troškova energije. Većina naših tala teža su do teška i imaju plitke slojeve oranice s nepropusnim ili slabo propusnim zdravicama. Klimatski uvjeti nisu najpovoljniji te dolazi do sušnih razdoblja u kojem veliki značaj imaju oranjem sačuvane zimske oborine. U većini slučajeva biti će teško isključiti duboko oranje i primijeniti neke od sustava koji se ne baziraju na oranju. Povezivanje operacija obrade u proljetnom razdoblju, sve do povezivanja sa sjetvom realna je mogućnost. U tom smislu bilo bi potrebno smjelije i na široj osnovi prići sistematskom ispitivanju uvođenja u praksu takve reducirane obrade. Na ograničenim površinama gdje su tla vrlo lagana i propusna pri visokoj razini podzemnih voda, na nagnutim parcelama u brdskim područjima postoji realna mogućnost za primjenu nekog od sustava reducirane, odnosno minimalne obrade koji se ne bazira na dubokom oranju.

Izbor sjemena i hibrida kukuruza
Izboru sjemena i hibrida za sjetvu treba posvetiti punu pozornost. Samo sjetvom kvalitetnog sjemena i dobro odabranog hibrida može se ostvariti pun uspjeh u proizvodnji kukuruza.
Kod sjetve kukuruza treba upotrebljavati samo atestirano sjeme i to prve sjemenske klase kod koje su zakonom određeni pokazatelji: čistoća (minimalna 99%), klijavost (93%); Hibridi se međusobno razlikuju prema duljini vegetacije, potencijalu rodnosti, kakvoći, otpornosti na bolesti i štetnike, namjeni i drugo. Budući da se nudi veliki broj hibrida trebalo bi sijati provjerene hibride odnosno hibride koje preporučuju znanstvene i stručne institucije za određeno područje.
Duljina vegetacije hibrida mora odgovarati proizvodnom području da bi bilo omogućeno normalno dozrijevanje. Za uvjete sjeverozapadne Hrvatske granična je vegetacijska grupa 400. Hibridi iz grupe 500 za ovo područje mogli bi se koristiti za silažu. Na istočnom dijelu Hrvatske granična je vegetacijska grupa 500, a kao silažni mogli bi se koristiti hibridi grupe 600. Ako bi se sijali hibridi dulje vegetacije, mogli bi slabije dozrijevati ili se prekinuti vegetacija ranim jesenjim mrazevima. Ako sjetva iz bilo kojeg razloga kasni treba uključiti ranije hibride.
U većoj proizvodnji kukuruza treba sijati nekoliko hibrida da bi se ublažio eventualno loš utjecaj nepovoljnih klimatskih uvjeta. Na površinama na kojima se planira sjetva pšenice treba sijati hibride ranijih vegetacijskih grupa da bi ranije dozrijeli i tako omogućili pravodobnu sjetvu pšenice. Ako se želi proizvoditi kukuruz za posebnu namjenu, treba birati hibride za tu namjenu. Ako se izuzme proizvodnja kukuruza za silažu, bilo klasičnu ili za specijalnu namjenu te proizvodnju kukuruza namijenjenog za dehidraciju cijele biljke, onda ostaju dva glavna načina korištenja zrna kukuruza. Izbor hibrida kukuruza za sjetvu prvo ovisi o načinu korištenja kukuruza. Kukuruz se može koristiti na više načina, ali tri su osnovna:
1. Proizvodnja suhog zrna. Ako se berba obavlja kombajnom pobrano zrno suši se u sušarama toplim zrakom do povoljne vlažnosti (14%) da bi se takvo suho zrno moglo čuvati u silosima ili drugima skladištima. Ako se berba obavlja beračima-komušačima ili ručno, pobrani se klipovi čuvaju i prirodno suše u koševima ili spremištima, a zatim se obavlja krunjenje te dobiveno zrno koristi u vlastitom gospodarstvu ili prodaje. Ovim načinom berbu treba obaviti kada je zrelo i tvrdo i kada u njemu ima 25 do 28% vode, jer se tada dobiva najviši prinos uz najmanje gubitke, a umjetno sušenje je ekonomičnije.
2. Proizvodnja vlažnog zrna ili klipa. Berba se obavlja kada je vlažnost zrna oko 35% odnosno u trenutku završetka nalijevanja zrna u fiziološkoj zrelosti, kada se pojavi crni sloj na dnu zrna i kada cijelo zrno otvrdne. Nakon berbe vlažno zrno ili klip usitnjava se čekićanjem, a dobivena se masa na određenom mjestu dobro zbija i silira. Nakon završenog siliranja silaža zrna ili silaža klipa koristi se u vlastitom gospodarstvu za ishranu stoke.
3. Proizvodnja silažne mase cijelih biljaka. Najpovoljniji trenutak za sječu cijelih biljaka i za daljnje siliranje usitnjene silažne mase jest kada ona ima vlažnost 65-75% prosječno 70%. Ova vlažnost silažne mase postiže se kada je vlažnost zrna oko 45%. Tada još nije završeno nalijevanje zrna, gornja je polovica zrna tvrda, a donja je meka i mliječna.
Izbor hibrida za proizvodnju suhog ili vlažnog zrna i klipa obavlja se prema nekim zajedničkim svojstvima, ali ima i razlika. Prvo svojstvo duljina vegetacije hibrida odnosno njegova pripadnost vegetacijskoj skupini dozrijevanja.
Za proizvodnju vlažnog zrna izabrani hibrid mora završiti nalijevanje zrna i postići oko 35% vode u zrnu najkasnije do pojave prvih jesenskih mrazeva. U našim glavnim područjima proizvodnje to je najčešće sredinom listopada. Tada će se pobrano zrno ili klip moći odmah silirati.
Za proizvodnju suhog zrna izabrani hibrid mora završiti nalijevanje zrna i postići oko 35% vode u zrnu barem 15 dana prije prvih jesenskih mrazeva. U našim glavnim područjima kukuruza to bi trebalo biti najkasnije krajem rujna.
Uzimajući u obzir klimatske uvjete i zahtjeve pojedinih vegetacijskih skupina hibrida kukuruza, za proizvodnju suhog zrna u istočnoj Slavoniji i Baranji treba sijati hibride iz vegetacijskih skupina 300-500, manje 600, a u središnjoj Hrvatskoj iz skupina 300-400, manje 500, a u zapadnoj Hrvatskoj iz skupina 200-300, manje 400. Poželjno je da izabrani hibridi za ovaj način korištenja brzo gube vodu iz zrna nakon završenog nalijevanja zrna.
Za proizvodnju vlažnog zrna u istim krajevima mogu se sijati hibridi za jednu vegetacijsku skupinu kasnije nego za proizvodnju suhog zrna. To su hibridi pune vegetacije odnosno kasni hibridi u tim krajevima. Hibridi za taj način korištenja trebaju se dobro i potpuno kruniti u berbi pri visokoj vlažnosti zrna od 35%.
Za proizvodnju silaže cijele biljke treba birati one hibiride koji u povoljno vrijeme za siliranje između sredine rujna i početka listopada na našim glavnim proizvodnim područjima imaju vlažnost zrna oko 45%. To su hibridi kasni u tim krajevima i to iz vegetacijske skupine 600 i 700 u istočnoj Slavoniji i Baranji, iz skupine 500 i 600 u središnjoj Hrvatskoj te iz skupine 300 i 400 u zapadnoj Hrvatskoj. Uz povoljan prinos suhe tvari u silažnoj masi treba biti više zastupljeni zrno (40-50%) i listovi (20-30%) nego stabljika.
Otpornost na lomljenje stabljike ispod klipa i polijeganje u korijenu daljnje je važno svojstvo pri izboru hibrida kukuruza. Kad se berba obavlja strojevima (beračima ili kombajnom) svako veće lomljenje ili polijeganje povećava gubitke u berbi, otežava berbu i smanjuje prinose. Istina, strojevi poberu jedan dio poleglih i polomljenih biljaka, ali ne poberu sve. Zato u berbi treba biti malo polegnutih i polomljenih biljaka. Otpornost na lomljenje i polijeganje ovisi o čvrstoći donjeg dijela stabljike i razgranatosti te čvrstoći korijena. Ovo je usko povezano s otpornošču na bolesti koje izazivaju trulež satbljike i korijena. Jaki napad kukuruznog moljca izaziva lom stabljike, ali češće iznad klipa nego ispod pa je to manje štetno. Većina hibrida ima zadovoljavajuću čvrstoću stabljike i korijena. Otpornosti na bolesti važna je pri izboru hibrida. Poznate su bolesti kukuruza, ali malo ih čini velike štete. U nas su najvažnije već spomenute bolesti koje izazivaju trulež stabljike i korijena, zatim koje izazivaju trulež klipova te siva pjegavost lista.

Sjetva
Sve se više pakira tako da to odgovara za sjetvu određene površine (sjetvene jedinice), dakle već se ovisno o hibridu pakira određen broj sjemenki za određenu površinu. Nakon nabave sjemena potrebno je na osnovu podataka iz deklaracije o kvaliteti sjemena izračunati upotrebnu vrijednost sjemena i na temelju upotrebne vrijednosti odrediti normu sjetve. Upotrebna vrijednost sjemena = čistoća x klijavost/100.
Ako se za izabrani hibrid dobije preporuka da ga se sije u sklopu od 60.000 biljaka/ha, tada je potrebno zasijati najmanje 60.000 klijavih zrna/ha. S obzirom na to da je izračunata upotrebna vrijednost sjemena i da ona iznosi 93% znači da se mora povećati broj ukupno zasijanih zrna i to za 7%, odnosno potrebno je zasijati ne 60.000 zrna nego 64.200 zrna/ha. Nakon toga se traži u tablici za određivanje međusobnog rastojanja zrna u redu na koju je udaljenost potrebno sijati i tako se podešava sijačica. U našem primjeru, ako se radi o međurednom razmaku od 70 cm, a što je najčešći slučaj traži se broj koji je najbliži broju 64.200, a to je 64.900. U istom redu pročita se u koloni koja je označena «Rastojanje biljaka u redu» da je potrebno sijati na razmak zrna u redu od 22 cm (vidi tablicu!).
Najbolje je ako se sjetva kukuruza obavi u optimalnom agrotehničkom roku. To je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske od polovice travnja do kraja travnja, a za istočni dio Hrvatske od 10. travnja do 25 travnja. To je kalendarski optimalan rok. Ako vlada ili nastupi kišovito i hladno vrijeme u optimalnom agrotehničkom roku sjetva se ne može obaviti. Sjetva treba započeti kada se temperatura sjetvenog sloja podigne na 10 °C. Rana sjetva treba imati niz prednosti. Njome se osigurava ranije klijanje i nicanje, bolje korištenje zimske vlage, ranije metličanje, svilanje, cvatnja i oplodnja pa se izbjegavaju velike vrućine i suh zrak u najosjetljivijim fazama razvoja kukuruza. Kukuruz ranije i potpunije dozrijeva, a sve to utječe na povećanje količine i kakvoće priroda.
Ranija sjetva može imati i loših učinaka, jer u slučaju nižih temperatura i povećane vlažnosti tla može doći do dugotrajnijeg klijanja i nicanja, manjkavog nicanja, lošijeg sklopa zbog čega se mora ponekad preorati zasijana površina. Ako u ranijoj sjetvi kukuruz dobro nikne, može stradati od kasnih proljetnih mrazeva. Ako mraz ne ošteti vegetativni vrh, biljke se oporave pa to jako ne smanjuje prirod. Kasniti sa sjetvom ne bi trebalo, jer se smanjuje broj dana potrebnih za vegetaciju. Kukuruz ulazi u fazu metličanja, svilanja i oplodnje u najvećim vrućinama što otežava pa i smanjuje oplodnju. Kasnije zasijan kukuruz teže će dozrijeti ili neće potpuno dozrijeti, imati će prevelik postotak vode u zrnu, osobito ako su jeseni hladne, a vrijeme oblačno i kišovito ili se pojave mrazevi. Nedozreo kukuruz s puno vode vrlo se loše bere kombajnima, zrno se lomi i drobi, a nakon sušenja zbog slabog nalijevanja ostaju smežurana zrna ili izlomljena osušena masa loše kakvoće. Zato se mora sve učiniti i dobro se pripremiti da se sjetva obavi u najkraćem mogućem roku.

Tablica za izračunavanje sklopa prema različitim razmacima redova i u redu.

Kukuruz se sije sijačicama (mehaničkim ili pneumatskim) na razmak između redova 70 cm. Taj razmak može biti i veći, ali ga nije dobro povećavati, jer se kukuruz sije u velikim gustoćama sklopa, pa što se više povećava razmak između redova za isti sklop smanjuje se razmak između biljaka u redu. Ovo povećava konkurenciju biljaka i smanjuje optimalno korištenje vegetacijskog prostora.

Sklop kukuruza
Obično se raniji hibridi siju u gušćem sklopu, jer imaju nižu i tanju stabljiku, manju lisnu površinu, slabije razvijen korijenov sustav pa zauzimaju manji vegetacijski prostor. Kasniji hibridi imaju dulju vegetaciju i veću biljnu masu, pa se siju u manjoj gustoći sklopa. Kod kupovine sjemena gustoća sklopa bi trebala biti naznačena za svaki hibrid. Gustoća usjeva kukuruza je jedan od najvažnijih činitelja visine prinosa. I pored toga što ju je lako i jeftino regulirati, na mnogim parcelama uslijed neadekvatne gustoće usjeva, manje od optimalne, dobivaju se niži prinosi. Zbog toga je potrebno razmotriti sve činitelje koji utječu na gustoću usjeva.
U većini naših proizvodnih područja gustoća usjeva hibrida kukuruza kreće se unutar raspona od 35-40 pa do 75-80.000 biljaka/ha. To je veliki raspon pa nepoznavanje činitelja koji utječu na gustoću usjeva dovodi do grešaka u postavljanju gustoće sjetve.
Optimalna gustoća usjeva veća je za niže nego za rastom niže biljke, veća je u uvjetima dobre nego slabe opskrbe vodom, povećava se kako plodnost tla postaje veća. Prvi činitelj koji u mnogome određuje reakcija hibrida na gustoću usjeva je dužina njihove vegetacije ili pripadnost vegetacijskoj grupi dozrijevanja. Hibridi iz ranijih grupa dozrijevanja, u pravilu zahtijevaju za postizanje najvećih prinosa veću gustoću sjetve nego hibridi kasnijih grupa dozrijevanja. Na osnovu velikog broja pokusa i iskustva iz proizvodnje u našoj zemlji, gustoća usjeva kod hibrida raznih grupa dozrijevanja u uvjetima bez navodnjavanja je u slijedećoj tablici.

Sklop kukuruza u uvjetima bez navodnjavanja.

Orijentacijski, hibridi iz vegetacijske grupe 100 mogu se sijati u sklopu 80.000 – 100.000 biljaka/ha. Hibridi vegetacijske grupe 200 siju se u sklopu oko 75.000 – 80.000 biljaka/ha. Hibridi iz vegetacijske grupe 300 siju se u gušćem sklopu od oko 65.000 – 70.000 biljaka/ha. Hibridi iz vegetacijske grupe 400 siju se u sklopu oko 60.000 – 65.000 biljaka/ha. Hibridi iz vegetacijske grupe 500 siju se u sklopu oko 55.000 – 60.000 biljaka/ha. Svaka daljnja vegetacijska grupa sije se za oko 5.000 biljaka/ha manje.
Objašnjenje ovakvih razlika u optimalnoj gustoći usjeva među hibridima različitih grupa dozrijevanja je prije svega u lisnoj površini i njenoj produktivnosti. Utvrđeno je da kod današnjih tipova hibrida, koji imaju više-manje kosi položaj listova pod prosječnim kutom prema stabljici od 45 °C, najveća produkcija suhe tvari uz najveći prinos zrna dobiva se kad se indeks lisne površine (LAI) kreće od 3-4, prosječno 3,5, a to znači 30.000 – 40.000 m2/ha, prosječno 35.000 m2/ha lisne površine. Hibridi tolerantni na veće gustoće usjeva su jedna od mogućnosti daljnjeg povećanja prinosa kukuruza pa suvremeni programi oplemenjivanja kukuruza, uključujući i one u našim institutima, usmjereni su u tom pravcu. Već danas postoje takvi hibridi, a u budućnosti može se očekivati još veći broj u svim grupama dozrijevanja.
Gustoća usjeva te postizanje najviših prinosa bilo kojega hibrida jako ovisi o plodnosti, odnosno produktivnosti tla uključujući količinu primjene gnojiva pa je to daljnji važan činitelj koji utječe na gustoću usjeva. Na tlima veće plodnosti i uz primjenu visoke gnojidbe prije svega dušikom, gustoća usjeva za isti hibrid treba biti viša nego na tlima niže plodnosti, pri slaboj gnojidbi i općenito pri niskoj razini proizvodnje. Nedostatak vode u razdoblju kada kukuruz ima najveće zahtjeve prema vodi, naročito u kritičnom razdoblju oko cvatnje, jedan je od glavnih ograničavajućih činitelja za dobivanje visokih prinosa u povećanim gustoćama usjeva i kod visoke gnojidbe. Veća gustoća usjeva znači i veća lisna površina i mogućnosti većega gubitka vode transpiracijom. Ako nema dovoljno vode u tlu kod gusti usjev prije će doći u stres nego rjeđi.
U pregustom sklopu biljke nemaju dovoljno vegetacijskog prostora pa se pojavljuje loša oplodnja, jalovost, slabija čvrstoća stabljike, povećan napad bolesti, a sve to smanjuje prirod. Kukuruz se sije na konačan sklop. Količina sjemena može jako varirati, ovisno o krupnoći sjemena, od desetak pa do tridesetak kilograma po hektar.
Dubina sjetve ovisi o tipu i stanju tla, vremenu sjetve i krupnoći sjemena. Na težim vlažnijim i hladnijim tlima i u ranijoj sjetvi sije se na 4-5 cm dubine. Na sušim i lakšim te toplijim tlima sije se dublje (5-7 cm). Na pjeskovitim tlima sjetva može biti i dublja. Krupnije sjeme se sije dublje, a sitnije pliće. Ako u tlima ima zemljišnih štetnika, sa sjetvom se unose odgovarajući insekticidi. Gustoća sjetve uz unaprijed određeni razmak sjetvenih redova, regulira se rasporedom i razmakom zasijanih zrna u redu.

Gnojidba

Kukuruz ima visok proizvodni potencijal pa da bi se taj potencijal iskoristio, gnojidbom se treba osigurati sva potrebna hraniva u dovoljnoj količini. Da bi se moglo ispravno planirati gnojidbu, treba se uzeti u obzir plodnost tla, planirani prirod, predkulturu, žetvene ostatke, raniju gnojidbu, hibride, cilj proizvodnje, mogućnost korištenja hraniva i drugo. Plodnija tla sadrže više hraniva i osiguravaju bolju prihranu biljaka. Na siromašnim tlima gnojidbom se treba osigurati potrebna hraniva za hranidbu biljaka i po mogućnosti većom količinom hraniva podizati plodnost tla. Da bi se na osrednje plodnim tlima postigli visoki prirodi, treba gnojidbom dati 150 do 200 kg dušika (N), 120 do 130 kg fosfora (P2O5) i 130 do 150 kg kalija (K2O) po hektaru. Ako se gnoji sa oko 3 vagona stajskog gnoja, navedene količine hraniva mogu se smanjiti za oko 40 kg dušika i kalija te oko 20 kg fosfora po hektaru. Osim navedenih hraniva kukuruz treba i ostale makroelemente i mikroelemente pa ako ih u tlu nema dovoljno, treba ih dati gnojidbom. U našim tlima često nedostaje bora, magnezija, mangana pa i nekih drugih mikrohraniva, što je potrebno analizom tla utvrditi i gnojidbom dati.
Ako se kukuruz uzgaja nakon kultura koje ostavljaju veće žetvene ostatke (slama, kukuruzovina), treba prije zaoravanja tih ostataka gnojidbom dati 100-150 kg uree/ha, da bi se osiguralo dovoljno dušika za rad mikroorganizama, koji razgrađuju organske ostatke i za to troše dušik. Na taj se način izbjegava dušična depresija. Gnojidba mora biti tako izvedena da se cijeli oranični sloj opskrbi potrebnim hranivima. Ako se sva gnojiva duboko zaoru, mlada biljka ne može razviti korijenov sustav na veću dubinu pa će gladovati. Ako se sva gnojiva zatanjuraju, ona će se nalaziti u površinskom sloju tla što će poticati razvoj korjenovog sustava u tom dijelu tla. Kad nastane suša taj će se sloj tla najprije osušiti, a biljka neće moći koristiti hraniva u dubljem sloju tla. Ako se gnojiva dodaju u osnovnoj obradi, pripremi tla za sjetvu, u startu i prihrani, biljka će u svako vrijeme imati na raspolaganju potrebna hraniva.
Gnojidbu treba izvesti na taj način da se do 2/3 fosfornih i kalijevih gnojiva te oko 1/3 dušičnih gnojiva daje pred duboko oranje, a ostatak fosfornih i kalijevih gnojiva te 1/2 do 2/3 dušičnih gnojiva u pripremi tla za sjetvu. Ostatak dušičnih gnojiva daje se u prihrani. Budući da se koristi urea, u kojoj se dušik nalazi u amidnom obliku u dopunskoj gnojidbi može se primijeniti dušična gnojiva u kojima se dušik nalazi dijelom u amonijskom obliku te nema opasnost od gubljenja dušika. Takav dušik ima dulje djelovanje, tako da je moguće izbjeći prihranu i sva gnojiva dati u osnovnoj i dopunskoj obradi tla. Na nagnutim tlima te na lakše propusnim tlima, gdje postoji opasnost od odnošenja i ispiranja hraniva, gnojidbu treba podesiti tako da se više gnojiva daje u pripremi tla za sjetvu i u prihranama.
Gnojidba kukuruza izvodi se u nekoliko navrata i to najčešće istovremeno s izvođenjem ostalih agrotehničkih zahvata. S obzirom na vrijeme unošenja gnojiva u tlo razlikuje se osnovna, predsjetvena, startnu gnojidba te prihrana; U osnovnoj gnojidbi koriste se formulacije mineralnih gnojiva u kojima ima manje dušika, više fosfora i kalija. Osnovna gnojidba izvodi se u vrijeme izvođenja osnovne obrade u jesen ili tijekom zime. Na ovaj način obogaćuje se donji oranični sloj slabo pokretnim hranivima, fosforom i kalijem. Dušik ima zadatak aktivirati mikrobiološku razgradnju organskih ostataka. Za osnovnu gnojidbu kukuruza najpogodnije su NPK gnojiva koja se kod nas proizvode (NPK 8:16:22, 9:18:18, 8:16:24, 0:25:25, 10:30:30, 0:30:30, 5:20:30, 8:24:16 ili slične formulacije); Ukoliko je predusjev bio kukuruz, tada se u pravilu zaorava još 100-200 kg/ha uree koja ima zadatak pospješiti razgradnju organskih ostataka. Predsjetvena gnojidba izvodi se u proljeće u vrijeme zatvaranja zimske brazde. U ovoj gnojidbi unose se u tlo preostale količine fosfornih i kalijevih hraniva i 50-75% dušika. U ovoj gnojidbi se koriste gnojiva s podjednakim sadržajem svih hraniva primjerice NPK 15:15:15 ili gnojiva koja se koriste u osnovnoj gnojidbi i urea. Ukoliko se u predsjetvenoj gnojidbi koristi urea, tada nije potrebno vršiti prihranjivanje tijekom vegetacije. Ova gnojiva ulaze u tlo toliko duboko koliko zadiru radni organi strojeva kojima se vrši predsjetvena priprema, a to je najčešće 10 cm. Startna gnojidba izvodi se zajedno sa sjetvom tako da ulagači gnojiva postavljaju gnojivo 5-8 cm u stranu od sjemena i oko 3-5 cm ispod sjemena. Ta su hraniva odmah u blizini tek razvijenog korijena i biljka ih odmah koristi za brži porast. U startnoj gnojidbi treba koristiti NPK gnojiva s naglašenom fosfornom komponentom. Često se u startnoj gnojidbi koriste gnojiva koja sadrže i insekticid protiv zemljišnih štetnika. Poznata je kombinacija NPK 13:10:12 s 1% volatona. Startna gnojidba često se izbjegava jer ona opterećuje i usporava sjetvu. Prihranjivanje usjeva kukuruza tijekom vegetacije vrši se u slučaju kada se u ranijim gnojidbama nije uspjelo u tlo unijeti planirane količine gnojiva i ako se na usjevu uoče karakteristični simptomi nedostatka hraniva. Prihrana kukuruza vrši se u ranim fazama razvoja i to: prva prihrana u fazi 3-5 listova, a druga prihrana u fazi 7-9 listova; Prihranjivanje se izvodi najčešće prilikom međurednih kultiviranja usjeva kukuruza. U prihrani se koriste najčešće dušična gnojiva (KAN i UREA) te kompleksna gnojiva, u kojima je naglašena dušična komponenta. Na dobrim tlima prihrana se može izbjeći, a na slabije plodnim i nagnutim te propusnim tlima prihrana se može obaviti u dva navrata. Prihrana može se izvesti i folijarno. Gnojiva dana folijarno odmah se usvajaju. Kukuruz podnosi male koncentracije te treba koristiti posebno pripremljena gnojiva za tu svrhu. Sve su to razlozi što se folijarna hranidba u uzgoju kukuruza malo koristi, te se može se preporučiti za vredniju proizvodnju (proizvodnju sjemenskog kukuruza).

Dušik - jedan od najznačajnijih elemenata u ishrani kukuruza. On ulazi u sastav osnovnih organskih tvari, aminokiselina uz koje su vezani svi fiziološki procesi u biljci. Dušik je ugrađen u molekule klorofila bez kojih nema procesa fotosinteze. U biljci se nalazi pretežno u organskom obliku. Biljka ga uzima preko korijena i to u dva kemijska oblika (nitratnom i amonijskom). Ukoliko je tlo slabo opskrbljeno dušikom biljka će početi pokazivati karakteristične simptome nedostatka dušika. Stabljika i listovi poprimaju svjetlozelenu boju koja prelazi u žutu. Kod izraženijeg i dugotrajnijeg nedostatka dušika biljka počinje prije vremena sa sušenjem donjih listova, a proces sušenja nastavlja se prema središnjim listovima.


Nedostatak fosfora, dušika i kalija.

Fosfor - je kao i dušik neophodan za rast i razvoj biljke kukuruza. Sastavni je dio najvažnijih organskih spojeva u stanici nukleinskih kiselina. Fosfor ima važnu ulogu u metabolizmu bjelančevina. Apsorbirani fosfor brzo se ugrađuje u organske spojeve. Na intenzitet apsorpcije fosfora utječe puno faktora. Najvažniji su aeracija tla, pH vrijednost tla, organska tvar u tlu, vlažnost, opskrbljenost biljke drugim hranivima, temperatura i ostalo. Koncentracija apsorbiranog fosfora je različita u pojedinim dijelovima biljke. Najveća koncentracija fosfora nalazi se u zrnu. Fosfor pozitivno djeluje na cvatnju i oplodnju kukuruza. To je vrlo značajno kod proizvodnje sjemena. Usjevi dobro ishranjeni fosforom otporniji su na bolesti i na polijeganje. Nedovoljna opskrbljenost biljke fosforom manifestira se karakterističnim simptomima na listovima i klipu kukuruza. Stabljika i listovi dobivaju purpurno crvenkastu boju. Dolazi do deformacija klipa koji su rezultat neishranjenosti klipa. Vrh klipa je nezavršen i velika je količina šturih listova.

Kalij - se ubraja u grupu elemenata jednake važnosti u ishrani kukuruza kao što su dušik i fosfor. Kalij se nalazi u biljci u znatnim količinama u obliku organskih i anorganskih tvari. Smatra se da mu je osnovna uloga u regulaciji koloida stanične plazme u kojoj se odvijaju svi životni procesi. Kalij sudjeluje u formiranju visokomolekularnih ugljikohidrata i njihovoj translokaciji iz jednog dijela biljke u drugi. Pospješuje rast biljke i daje joj čvrstoću, jer sudjeluje u izgradnji mehaničkog tkiva stabljike. Smanjuje potrošnju vode. Na intenzitet apsorpcije kalija i ukupni sadržaj u biljci utječu vanjski faktori: prozračnost tla (aeracija), opskrbljenost biljke ostalim hranivima, temperatura i ostalo. Kod nedostatka kalija dolazi do žućenja listova i to starijih. Razvoj listova je nepravilan. Listovi postaju naborani. Nedostatak kalija se može utvrditi i na klipu kukuruza. Vrh klipa nije završen i zrna su štura.

Sumpor - najintenzivnije usvajanje je u fazi metličanja – svilanja. Sumpora u tlu ima dovoljno u organskim tvarima, a unošenjem kompleksnih NPK gnojiva unosi se i sumpor.

Kalcij i magnezij - vrlo su značajni u rastu i razvoju kukuruza. Kod primanja kalcija i magnezija od strane biljke postoje brojni antagonizmi između ta dva i drugih hraniva. Najčešće je slučaj da uslijed viška kalcija u tlu dolazi do smanjenja primanja magnezija dok je obratno vrlo rijetko.

Cink - Od mikroelemenata cink ima najveći utjecaj na porast kukuruza. Sadržaj cinka u tlu varira u zavisnosti od karaktera matičnog supstrata, teksture tla, sadržaja organske tvari, pH vrijednosti tla i drugih činitelja. Tla koja sadrže malo pristupačnog cinka potrebno je gnojiti do 20 kg/ha cinkovim sulfatom. U praksi je poznat primjer stalne deficijencije cinka, koja je imala odraza i na zdravstveno stanje ljudi i domaćih životinja.

 

 

Zaštita

NJEGA USJEVA KUKURUZA

Pod mjerama njege usjeva kukuruza podrazumjeva se niz agrotehničkih zahvata od sjetve pa do berbe. Njima se nastoji usjevu osigurati što povoljnije uvjete tijekom vegetacije. Jedan dio mjera izvodi se redovito svake godine, dok drugi dio mjera izvodi se prema potrebi. Plošna kultivacija rotacijskom kopačicom neophodna je za razbijanje pokorice i uništavanja korova u fazi klice. Ova operacija je posebno važna u vlažnim godinama na teškim tlima. Rotacijsku kopačicu može se upotrebljavati poslije sjetve, a prije nicanja usjeva i poslije nicanja kukuruza. Ako se ova operacija izvodi poslije sjetve, a prije nicanja kukuruza mora se paziti na kojoj se dubini nalazi klica kukuruza. Naime, radni organi ovog stroja ulaze u tlo do 3 cm i može ga se upotrijebiti sve do onog momenta dok klica kukuruza ne dođe u ovaj sloj tla te bez bojazni da će doći do oštećenja klice. Kada klica kukuruza uđe u površinski sloj od 3 cm, treba prestati s radom kopačice. Nakon nicanja kukuruza može se po potrebi opet koristiti ovaj stroj za razbijanje pokorice dok kukuruz ne izraste toliko da ga kopačica lomi. Međuredna kultivacija usjeva kukuruza neophodna je mjera njege. Ovom operacijom sprječava se pojava pokorice, aerira se površinski sloj tla, smanjuje gubitak vode iz tla i uništavaju korovi. Ova operacija se izvodi međurednim kultivatorima i to najčešće u dva navrata: prvu kultivaciju u fazi 5-6 listova i drugu kultivaciju u fazi 7-9 listova. Kultivaciju kukuruza kombinira se najčešće s prihranom. Međurednom kultivacijom obrađuje se samo tlo između redova. Kod toga treba paziti na širinu zaštitne zone (pojas tla uz red kukuruza koji se ne obrađuje). S obzirom na specifičan način razvoja korijenova sustava kukuruz je potrebno ostaviti 10-15 cm s obje strane reda s neobrađenim, da ne bi došlo do oštećenja korijenovog sustava. Kultivacija se izvodi na dubini 6-12 cm. Obično se prva kultivacija izvodi pliće s nešto užom zaštitnom zonom (oko 15 cm). U pojedinim godinama kada izostane efekt primjene herbicida vrši se i ručno okopavanje usjeva kukuruza.

Zaštita usjeva kukuruza od korova - Korovi u usjevu kukuruza mogu u znatnoj mjeri utjecati na smanjenje prinosa. Svojim prisustvom oni konkuriraju kukuruzu u borbi za svjetlo, hranu i vodu. Istovremeno pogoduju razvoju bolesti i štetnika. Zbog toga se intenzivna proizvodnja kukuruza ne može zamisliti bez pravovremenog i efikasnog suzbijanja korova. Kukuruz ima u početku vegetacije vrlo spori rast, a to pogoduje razvoju korova. Radi toga je posebno važno zaštiti usjev kukuruza od korova u početnim fazama razvoja. Preventivna borba protiv korova počinje već predsjetvenom obradom. Osim obradom tla može se preventivno djelovati na razvoj korova, primjerice adekvatnim plodoredom te čišćenjem poljoprivrednih strojeva kojima je moguće prenositi sjeme ili vegetativne dijelove korovnih biljaka; Ako se preventivnim mjerama nije izbjeglo zakorovljavanje usjeva, tada se mora prići suzbijanju korova. U borbi protiv korova koriste se mehaničke i kemijske metode. Mehaničke metode borbe koristi se prije i poslije sjetve.
Korovne biljke najlakše je mehaničkim putem uništiti dok su u fazi klice. Predsjetveno se koriste: tanjurače, sjetvospremači, drljače, kultivatori, a nakon sjetve rotacijske kopačice, međuredni kultivatori i ostalo. Koriste se različita kemijska sredstva – herbicidi. U praksi se susreće s velikim brojem korovnih vrsta koje se međusobno razlikuju po građi vegetativnih organa, načinu razlikovanja i fiziologiji. Zato je borba protiv korova kemijskim sredstvima vrlo kompleksna. Svaki preparat djeluje samo na jednu vrstu ili grupu korova, dok na ostale korove ne djeluje (selektivnost). Zbog toga se u praksi najčešće koristi kombinacija nekoliko kemijskih preparata koji zajednički imaju širok spektar djelovanja (prije sjetve se inkorporiraju u sjetveni sloj tla, sa sjetvom ili poslije sjetve, ali prije nicanja, te dopunsko tretiranje poslije nicanja sve do razvoja 7-9 listova);


Proso zeleni i obična loboda.


Veliki dvornik i šćir obični.


Europski mračnjakim i limundžik.


Poljski slak i poljski osjak.


Pirika i divlji sirak.

U praksi se javljaju svakim danom noviji herbicidi koji su uspješniji i efikasniji u djelovanju. Stoga je potrebno pratiti stručnu literaturu i odabrati najefikasnije herbicide. Prije izbora herbicida potrebno je utvrditi dominantne korovne vrste i prema njima izvršiti izbor herbicida. Kod primjene herbicida treba posvetiti najveću pozornost načinu primjene i dozaciji. Zato je potrebno proučiti preporuke proizvođača herbicida i u potpunosti ih se pridržavati.

I. Triazini (atrazin, ametrin, prometrin, cianazin, simazin, terbutilazin, terbutrin). Već niz godina u kukuruzu su nezamjenjiva skupina herbicida. Zajednička značjka svih triazina jest da su slabo topivi u vodi. Skloni su vezanji na čestice tla, te se neznatno ispiru u dublje slojeve tla. Postojanost u tlu im je izražena te mogu štetiti mnogim kulturama koje iste jeseni ili idućeg proljeća smjenjuju kukuruz u plodoredu. Djelotvorni su na jednogodišnje širokolisne korove i neke trave. Atrazin se zbog svojih prednosti pored ostalih najčešće rabi. Gotovo da nema polja zasijanog kukuruzom na kojem se ne primjenjuje. Zbog dobre postojanosti u tlu i česte primjene, atrazin je postao problem, jer je u mnogim zemljama okrivljen kao zagađivač pitkih voda. Cianazin je manje perzistentan od svih do sada rečenih predstavnika skupine. Manje je selektivan od atrazina, naročito na laganim pjeskovitim tlima i u slučaju kada se primjenjuje poslije nicanja. Djelotvorniji je na razne prinose, a slabiji mu je učinak na šćir obični, poljsku gorušicu, europski mračnjak i ostale. Cianazinu treba dati prednost u kišom oskudnim krajevima. Gotovo uvijek koristi se u kombinaciji s atrazinom i drugim na korovne trave djelotvornim herbicidima. U mnogim zemljama pokušava se atrazin zamijeniti terbutilazinom. Terbutilazon je nešto manje sklon ispiranju od atrazina. Djelovanjem na korove veoma su slični. Ipak, atrazin je djelotvorniji herbicid.

II. Kloroctanilidi (alaklor, propaklor, metolaklor, dimetenamid, acetoklor, propizaklor). Najčešće se koriste nakon sjetve a prije nicanja, iako se mogu primijeniti i prije sjetve uz plitko unošenje u tlo. Pojedini predstavnici mogu se rabiti u ranoj primjeni nakon nicanja. Djeluju prvenstveno na jednogodišnje trave. Na širokolisne korove iskazuju djelomičan učinak. Nešto širi spektar na ovu skupinu korova imaju acetoklor i dimetenamid. Ipak, zbog proširenja spektra djelovanja koriste se u kombinaciji s drugim herbicidima koji su djelotvorniji na ovu skupinu korova. Selektivno djelovanje prema kukuruzu uglavnom zadovoljava u svih predstavnika.

Najčešće korišteni herbicidi u usjevu kukuruza.

III. Tiokarbamati (EPTC, vernolat). Lako su hlapljivi (naročito EPC), pa ih je potrebno oruđem unijeti u tlo. Dakle, primjenjuju se prije sjetve. Suzbijaju korov neposredno nakon nicanja tako da mu sprječavaju razvoj podzemnih organa. Tiokarbamati mogu oštetiti kukuruz i zato se dodaju spojevi (protektanti) koji im omogućuju da djeluju selektivnije. Djelotvorniji su na korovne trave. Djeluju i na divlji sirak iz sjemena (klijanci). Prema tomu su u prednosti pred mnogim herbicidima u kukuruzu. Uglavnom se koriste u kombinaciji s atrazinom.

IV. Derivati karbonskih kiselina (2,4-D, dikamba, klopiralid, fluroksipir). Translokacijski su herbicidi. Biljka ih upija listovima. Djeluju slično kao biljni hormoni-auksini, pa se često nazivaju i «hormonskim» herbicidima. U kukuruzu se ovi herbicidi koriste u vrijeme od 3 do 5 listova protiv višegodišnjih širokolisnih korova, kao što su osjak, slak, obični ladolež i slično. Djelotvorni su i na niz drugih jednogodišnjih i višegodišnjih širokolisnih korova. Prekomjerne dozacije ranije, a naročito u zakasnjeloj primjeni rezultiraju fitotoksičnim učinkom.

V. Ostali herbicidi (bentazon, piridat, bromoksinil, sulkotrin). Prva tri predstavnika ove skupine primjenjuju se nakon nicanja kukuruza i korova. Biljka ih apsorbira listom i djelotvorni su prvenstveno na širokolisne korove. Piridat iskazuje izvjesni učinak i na korovne trave. Najčešće se rabe kao korektivni preparati kada herbicidi primijenjeni nakon sjetve, a prije nicanja zbog nepovoljnih klimatskih prilika zakažu. Najčešće se koriste kao gotove formulacije s atrazinom. Na višegodišnje korove imaju samo prolazni učinak.

Prema vlastitom odabiru primijeni se jedan od predloženih programa zaštite kukuruza;

Program zaštite kukuruza od korova i štetnika.

Program zaštite kukuruza od korova i štetnika.

Zaštita usjeva kukuruza od bolesti i štetnika
Tijekom vegetacije kukuruz je izložen napadu velikog broja bolesti i štetnika, koji u nekim godinama nanose velike štete.
Palež klijanca – klicu i mladu biljčicu napadaju parazitske gljivice iz redova Fusarium, Helminthosporium, Aspergillus, Penicillium, Pythium i drugih. Kod jače zaraze dolazi do propadanja mladih biljaka. Zaraza potječe najčešće iz tla ili iz zaraženog sjemena. Mjere borbe su upotreba zdravog i zaprašenog sjemena, plodored, obrada tla, gnojidba i ostalo.
Pjegavost listića kukuruza – uzročnici pjegavosti lišća kukuruza kod na su najčešće Helminthosporium turcicum, Helminthosporium carbonum i Giberella zeae. Ova bolest javlja se krajem ljeta i može kod jačeg napada smanjiti prinose. Jedina mjera borbe je sjetva hibrida otpornih na ovu bolest.


Pjegavost lista i suha trulež kukuruza.

Suha trulež kukuruza – uzročnici suhe trulezi kukuruza su Diplodia zeae. Javlja se u fazi razvoja generativnih organa (svilanja), uzokujući nerkozu tkiva, što je nepovoljno za razvoj biljke, a posebno je šturo zrno. Mjera zaštite je dezinfekcija sjemena živinim prašivima, dogodišnji plodored i uništavanje biljnih ostataka.
Mjehurasta snijet kukuruza – uzročnik ove bolesti je Ustilago Maydis. To je jedna od najraširenijih bolesti kukuruza kod nas. Kod zaraženih biljaka javljaju se na dijelovima stabljike listova nepravilne izrasline – tumori, koji su puni ljetnih spora. Mjere borbe su plodored i sjetva otpornih hibrida.


Mjehurasta snijet kukuruza.

Trulež korijena, stabljike i klipa – glavni uzročnici ove bolesti su Fusarium graminearum i Fusarium moniliforme. S ekonomskog gledišta ovo je najštetnija bolest kukuruza. Kod jačega napada ove bolesti dolazi do smanjenja prinosa i kvalitete zrna. Velike štete nastaju kod skladištenja i čuvanja kukuruza. Ovo je posebno veliki problem kod individualnih proizvođača koji kukuruz čuvaju u koševima. Treba sijati otpore hibride, uvoditi plodored, sijati ranijie hibride te sušiti kukuruz.


Trulež korijena, stabljike i klipa.

Fuzarioze kukuruza – uzročnik te bolesti je polifagni parazit Fusarium graminearum. Bolest se javlja u fazi klijanja i nicanja, kao i na sijanicama kukuruza i srnih žita. Mjere zaštite su primjena svi agrotehničkih mjera i plodored od najmanje tri godine.


Zaražena zrna i klipovi.

Žičnjaci – (Agriotes ustulatus Schall., Agrotes sputator, Agriotes oscurum) napadaju sjeme kukuruza u vrijeme klijanja i nicanja. Na taj način mogu u znatnoj mjeri smanjiti sklop. Kod jačeg napada mogu u toj mjeri uništiti mlade biljčice da je potrebno usjev presijavati. Za suzbijanje žičnjaka koriste se insekticidi: Volaton u obliku NPK gnojiva koji sadrži 1% insekticida, Dotan, Furadan, Dursban i drugi.


Žičnjaci.

Sovice – (Noctuidae) gusjenice ovog štetnika podgrizaju mladu biljčicu kukuruza. Mjere borbe se saastoje u tome da se uništavaju korovi na kojima sovice odlažu jaja.


Sovice.

Kukuruzni moljac – (Ostrinia nubilalis ili Pyrausta) svake godine postoji napad ovog štetnika. Gusjenice ovog štetnika napadaju gotovo sve dijelove biljke. Oštećenjem dijelova stabljike smanjuje se mehanička čvrstoća i kod jačeg napada dolazi do loma stabljike. To otežava mehaniziranu berbu. Štetnik prezimljava u obliku gusjenice u ostacima kukuruzovine. Preventivne mjere borbe su uništavanje ostataka i plodored. Od insekticida preporučuju se primjene Sevin-a, Thimet-a, Ekatox-a i drugih insekticida.

Berba

Za berbu kukuruza treba se dobro pripremiti kao i za žetvu pšenice uvažavajući moguće loše klimatske i zemljišne uvjete. Kukuruz jednolično sazrijeva i obično se ne osipa pa se berba obavlja u punoj zriobi. Kukuruz treba nastojati čim prije obrati, jer svako odugovlačenje berbe smanjuje prirode. Gubici nastaju zbog štete koje čine ptice, glodavci i divljač. Stabljike koje polegnu ili se prelome kombajnom se ne mogu obrati. Gubici nastaju i pri radu kombajna, ali oni ne bi smjeli prelaziti 2-3%.
Kukuruz se bere u tehnološkoj zrelosti, a ona nastupa u različito vrijeme, ovisno o načinu korištenja kukuruza.
Tehnološka zrelost za proizvodnju silaže cijele biljke nastupa nešto ranije nego što se potpuno izgradi prinos zrna i postigne najveća masa suhe tvari biljaka. Razlog tome je potrebna vlažnost silažne mase od prosječno 70% da bi se proces siliranja mogao normalno odvijati te dobiti kvalitetnu silažu uz malo gubitaka. Vlažnost silirane mase usko je povezana s vlažnosti zrna pa vlažnosti silažne mase 70% odgovara vlažnosti nedozrelog zrna od oko 45%. Prema tome, skidanje cijelih biljaka za proizvodnju silaže obavlja se kada zrno ima navedenu vlažnost, a ona je takva u trenutku kada je mliječna crta poprilici na sredini leđne strane zrna. Tehnološka zrelost za proizvodnju vlažnog zrna ili klipa namijenjena siliranju postiže se praktično u isto vrijeme kada i fiziološka zrelost odnosno kada se završi nakupljanje suhe tvari u zrnu i kada je vlažnost zrna oko 35%. Nestanak mliječne crte na leđnoj strani zrna i pojava crnog sloja na dnu zrna znak je ove zrelosti. Berba pri ovoj vlažnosti i daljnje usitnjavanje zrna ili klipa omogućuje dobro zbijanje usitnjene mase i normalni proces siliranja. Ako se zakasni s berbom za ovaj način korištenja i vlaga zrna padne na oko 30% ili malo ispod toga, potrebno je usitnjenu masu prskati vodom pri sabijanju.

Berba kukuruza u klipu - Ovaj način berbe kukuruza zadržao se još na individualnim gospodarstvima. Cijeli proces je mehaniziran i izvodi se beračima komušačima. Obrani i okomušani klipovi transportiraju se i transporterima ubacuju u koševe. Često puta je potrebno prije skladištenja klipa kukuruza obaviti dodatno komušanje. Naime, svi hibridi ne komušaju se jednako i kod nekih nakon branja ostane i do 30% neokomušanih klipova. Berbu kukuruza u klipu treba započeti kada vlažnost zrna na klipu padne ispod 30%. Za uspješno čuvanje kukuruza u košu treba paziti da se skladiše samo zdravi, čisti i zreli klipovi. Vlaga zrna ne bi trebala biti viša od 26%. Ukoliko se uskladištio vlažniji kukuruz, tada je potrebno ventiliranjem dosušiti kukuruz na navedenu vlažnost.
Berba kukuruza u zrnu - Najsuvremeniji način berbe kukuruza je branje i runjenje na samoj njivi. Za ovaj način ubiranja kukuruza koriste se žitni kombajni sa specijalnim hederom za otkidanje klipova kukuruza. Dobiveno sirovo zrno kukuruza moguće je uskladištiti na duže vrijeme. Ovakav način ubiranja i skladištenja kukuruza vrlo je efikasan, ali i skup. Prednost je što je cijeli proces mehaniziran, a djelomično i automatiziran.
Korištenje suhog zrna, najrašireniji je način u nas, a nastupa u vrijeme kada je vlaga zrna takva da se berbom postižu najviši prinosi uz najmanje gubitke zbog lomljenja ili polijeganja biljaka, spontanog ispadanja klipova iz komušine i ispadanja zrna s klipova pri njihovom otkidanju. U pobranom zrnu, ako se berba obavlja kombajnom treba biti mali postotak oštećenih zrna. Vlaga zrna od 25 do 28% najpovoljnija je za berbu za ovaj način korištenja kod većine hibrida. Pobrano zrno mora se sušiti s pomoću toplog zraka u sušarama da bi mu se sadržaj vode spustio na najviše 13% pri kojem se može sigurno čuvati u skladištima i silosima. Ako se berba obavlja u klipu, sušenje se obavlja prirodnim putem u koševima. Zdravi pobrani klipovi s navedenom vlažnošću zrna neće se kvariti u koševima standardnog promjera.
Ubiranje silažnog kukuruza - Preporučuje se podešavanje duljine reza od 4 do 10 mm. Kraći rez omogućuje bolje gaženje i sabijanje biljne mase te lakšu probavljivost kod preživača. Produljenjem reza preko 9,5 mm ne povećava se kapacitet silažnog kombajna niti se smanjuje specifična potrošnja snage i goriva. Stoga je preporučljiva duljina reza na 4 mm , 6 mm ili 9,5 mm.
Zbog naznačenih visokih kapaciteta strojeva glavni problem kod siliranja postaje organizacija prihvata silažne mase od kombajna i njezina prijevoza do silosa. Da bi se to uspješnije riješilo, poljoprivrednici europskih zemalja organiziraju siliranje zajednički kupljenim samokretnim kombajnom vrlo velikog kapaciteta i objedinjavanjem traktora i prikolica – prijevoznih sredstava u toliko broju da omoguće kontinuiran rad kombajna. Za jedno gospodarstvo sa 50 do 100 mliječnih krava siliranje se obavi tijekom jednog dana. Gaženje se nastavi kroz noć, a iduće jutro silos se horizontalno zatvori. Takvom organizacijom siliranja eliminirani su svi organizacijski nedostaci usitnjenosti poljoprivrednih posjeda i omogućeno korištenje strojeva visokog kapaciteta, te najviše kvalitete i najniže cijene rada. Dio kukuruza koji se namjerava koristiti u ishrani stoke najracionalnije je koristiti u obliku silaže. Na taj način pojeftinjuje se proizvodnja stočne hrane po jedinici površine. Kukuruz upotrijebljen u obliku silaže ima gotovo 50% veći hranidbeni efekt nego kukuruz u obliku suhog zrna.

Siliranje kukuruza

Siliranjem kukuruza se nastoji sačuvati i održati duže vrijeme hranjive tvari svježe mase kukuruza bez bitnijih promjena. Postupak siliranja sastoji se od niza anaerobnih biokemijskih procesa u kojima dolazi do djelomičnog razlaganja šećera i stvaranja mliječne kiseline. Stvorena mliječna kiselina ima baktericidno djelovanje pa spriječava razvoj nepoželjnih bakterija koje bi mogle razgraditi organsku tvar kukuruza. Radi presudne uloge mliječne kiseline u procesu siliranja, ovaj proces naziva se još i mliječno-kiselo vrenje. Proces siliranja traje 4-6 tjedana i nakon toga silaža je prikladna za ishranu stoke. S obzirom na namjenu silaže u hranidbi različith vrsta stoke razvilo se nekoliko načina siliranja kukuruza: siliranje cjelokupne biljke kukuruza, siliranje mljevenog klipa kukuruza, te siliranje mljevenog vlažnog zrna kukuruza.
Siliranje cjelokupne biljke kukuruza ima najdužu tradiciju. Na ovaj način koristi se ukupna hranidbena vrijednost biljke. Skidanje usjeva vrši se u vrijeme voštane zriobe zrna. Usjev se skida silokombajnima, koji u procesu skidanja sjeckaju cjelokupnu stabljiku na dijelove dužine 1,5-3 cm. Isjeckana masa odvozi se odmah na mjesto siliranja. Svježa masa se sabija da bi se stvorili anaerobni uvjeti za rad bakterija u mliječno-kiselom vrenju. Silaža cjelokupne biljke kukuruza nezamjenljivo je osnovno krmivo u ishrani preživača. Smatra se da je silažom moguće stoci osigurati oko 60% energetske potrebe. Potpuna ishrana postiže se dodavanjem siliranog vlažnog zrna ili siliranog prekrupljenog zrna kukuruza.
Siliranje prekupljenog sirovog klipa kukuruza zasniva se na mliječno-kiselom vrenju. Ovim načinom korištenja kukuruza koristi se i oklasak. Na velikim gospodarstvima ubiranje klipova vrši se posebnim konstruiranim kombajnima koji imaju uređaje za branje, komušanje i usitnjavanje klipova. Na individualnim gospodarstvima koriste se berači komušači. Obrane i okomušane klipove zatim se usitnjavaju pomoću mlinova čekičara. Postupak sabijanja prekrupljene mase isti je kao i kod ostalih načina siliranja. Silirana masa može se koristiti u ishrani stoke već nakon tri tjedna. Siliranjem prekrupljenog klipa kukuruza dobije se kvalitetno energetsko krmivo koje se koristi u ishrani goveda, tovne junadi i rasplodnih krmača.
Siliranjem vlažnog zrna
izbjegavaju se visoki troškovi sušenja. Osim toga, ne postoji bojazan da li će kukuruz doći u stadij tehničke zriobe. Nadalje, siliranje se započinje prije nego bi moglo doći do kvarenja kukuruza, jer se za siliranje sirovog zrna koristi kukuruz vlažnosti od 35-40%. Za siliranje sirovog zrna koriste se kombajni krunjači. Okrunjeno zrno odvozi se na mjesto siliranja gdje se vrši prekrupljivanje sirovog zrna. Prekrupljena masa se prebacuje u silo toranj ili trenč silos. Masa se mora dobro sabiti da bi se dobili anaerobni uvjeti za mliječno-kiselo vrenje. Sabijena prekrupljena masa prekriva se plastičnim folijama da bi se spriječio negativan utjecaj amtosferskih činitelja. Proces konzerviranja traje oko tri tjedna i nakon toga može se upotrijebiti za ishranu stoke. Silaža od prekrupljenog vlažnog kukuruza odlično je energetsko krmivo koje se koristi u tovu svinja, goveda i prasadi.
Za spremanje silaže mogu se koristiti slobodni prostori unutar stočarskih objekata ili se grade specijalni objekti. Najjednostavnije i najjeftinije spremanje silaže je na slobodnim prostorima, jer otpada skupa gradnja posebnih objekata. Tada se koriste postojeći objekti: zidovi staja, sjenika, koševi za kukuruz i slično. Tlo na kome se ovako priprema silaža mora se poravnati i zaštiti od podzemnih i površinskih voda. U praksi se često koriste posebno izgrađeni objekti za siliranje. Najčešće se susreću: vertikalni silosi, trenč silosi i silo jame. Vertikalni silosi izrađuju se od betonskih elemenata. Unutrašnja površina mora biti glatka i zaštićena bitumenom, resitolom ili ibitolom. Vertikalni silosi imaju prednost u odnosu na trenč silose i silo jame. Zauzimaju malo prostora, moguća je primjena potpune mehanizacije kod punjenja i pražnjenja, a najmanji su gubici te se lako se sabija svježa masa. Trenč silosi najčešće su upotrebljavani na društvenim i individualnim gospodarstvima. Izrađuju se od armiranog betona. Silo jame se djelomično ili potpuno ukapaju u zemlju. Njihova dubina najčešće iznosi 3-4 m. Jamu je potrebno betonirati i zaštiti od utjecaja podzemnih voda. Kod zatvaranja silo jame potrebno je iznad folije nabacati sloj zemlje ili neki drugi čvrsti pokrov.
Prednosti ovakvog načina skidanja i čuvanja proizvedenog kukuruza velike su. Siliranjem se najracionalnije koristi hranidbena vrijednost proizvedenog kukuruza. Siliranjem kukuruza proizvede se daleko veća količina hranjivih tvari po jedinici površine, nego kada se koristi suho zrno. Siliranjem kukuruza smanjuju se gubici tijekom čuvanja do upotrebe u odnosu na skladištenje kukuruza u klipu i zrnu. Siliranjem kukuruza dobija se ujednačena kvaliteta hrane tijekom cijele godine. Silirani kukuruz stoka bolje i racionalnije koristi u odnosu na hranjenje suhom hranom.


© Poljoprivredni fakultet Osijek, www.pfos.hr, svibanj 2004.